Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement, NAFTA) koji su potpisali Meksiko, Sjedinjene Američke Države i Kanada stupio je na snagu 1. siječnja 1994. na valu velikih obećanja. Njegovi su promicatelji, naime, ponavljali da će sporazum potaknuti trgovinsku razmjenu, pojačati gospodarski rast, otvoriti radna mjesta i smanjiti ilegalne migracije. Dok je Washington Post s divljenjem navodio "popis novih prilika i prednosti" koje je sporazum trebao pružati (14. rujna 1993.), Wall Street Journal je radosno najavljivao da će potrošači uskoro uživati u "nižim cijenama za širok asortiman proizvoda" (7. kolovoza 1992.). Los Angeles Times je, pak, tvrdio da će "NAFTA stvoriti veći broj radnih mjesta nego što će ih zbog nje nestati" (29. svibnja 1993.).
Tadašnji umirujući komentari odnosili su se na trgovinski sporazum nove vrste. Za razliku od prethodnih sporazuma, koji su uvodili sniženje carinskih pristojbi i podigli uvozne kvote, NAFTA je uključivala i izjednačavanje standarda i pravila te određivala vrlo protektivne mjere za strane ulagače. Pored toga, poduzećima je davala ovlasti izravnog osporavanja državnih politika gonjenjem države pred sudovima. Iste su odredbe danas prisutne u nacrtu Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP). No analizom rezultata NAFTA-e dvadeset godina poslije vidljiv je jaz između najava i stvarnosti. Taj jaz potiče nepovjerenje prema propovjednicima slobodne trgovine.
Ekonomisti Gary Hufbauer i Jeffrey Schott iz Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju tvrdili su 1993. godine da će NAFTA dovesti do porasta trgovinske razmjene s Meksikom i Kanadom te otvoriti sto sedamdeset tisuća radnih mjesta prije završetka 1995. godine. Manje od dvije godine nakon što je dao ovu senzacionalnu izjavu, sam Hufbauer je priznao da je učinak na zaposlenost "blizu nuli", dodajući: "Pouka koju iz ovog moram izvući jest da se trebam čuvati davanja prognoza". Međutim, ovo priznanje ne sprječava Institut Peterson da danas niže optimistična predviđanja o TTIP-u.
Umjesto da američkim poduzećima daje pristup novim tržištima i da ih potakne na zapošljavanje, NAFTA je pridonijela premještanju industrijskih pogona i poslovnica u inozemstvo, osobito u Meksiko, gdje je radna snaga jeftina. U poljoprivrednom sektoru, mnoštvo američkih poduzeća specijaliziranih za preradu prehrambenih proizvoda također je preselilo pogone na jug. Labavljenje zdravstvenih propisa i normi za zaštitu okoliša omogućilo im je da iskoriste niske plaće u Meksiku. Naime, do 1994. godine vladala je zabrana uvoza u SAD mnogih prehrambenih proizvoda prerađenih u Meksiku zbog njihove navodne opasnosti. Samo je jedna meksička tvornica prerade goveđeg mesa imala je dozvolu za izvoz robe na sjever. Dvadeset godina kasnije, uvoz meksičke i kanadske govedine porastao je za 133 posto i time gurnuo tisuće poljoprivrednika u propast.
Trgovinski (…)
