Složeni su odnosi, istovremeno solidarnosti i rivaliteta, između povijesti i romana. Ako postoji zajednička točka o toj temi, to je ona koja suprotstavlja objektivnu vizuru povjesničara subjektivnoj vizuri pisaca. No, ništa nije tako jasno. Najlucidniji povjesničari dobro znaju da im je disciplina po prirodi anakrona, jer je ono što određuje i oblikuje našu konstrukciju prošlosti uvijek nužno sadašnjost, a nasuprot tome na najboljim piscima ostaje da proizvedu, ako se ukaže prilika, učinke istine od onoga što izmiče drugim sustavima reprezentacije i interpretacije – posebice povijesti i njezinim službenim velikim narativima. Još bolje: danas je sve više povjesničara koji priznaju da se i oni bave nekim tipom naracije, čija forma nije nevina, i da uključuju romane u istraživanja, pa makar to bilo, što je najčešće slučaj, samo kao dokumente...
Ipak, na povijesnoj disciplini ostaje da utvrdi činjenice, da ih stavi u perspektivu koja ih čini koherentnima, uz skrupuloznu brigu za njihovu istinitost. S druge strane, cilj romana prije bi bio istražiti, bez isključivanja slobode imaginacije, onaj dio ljudskog iskustva kojem ne možemo pristupiti drugim kanalima; to je teza Hermanna Brocha koju su kasnije preuzeli i razvili Milan Kundera i Carlos Fuentes. Tako, ako želimo nešto znati o Španjolskom građanskom ratu (1936.-1939.), gomila historiografskih djela nam može pomoći, ali ako želimo znati kako su ga njegovi akteri iz proživjeli, više nam znači čitanje djela Kome zvono zvoni. Dakako, Ernest Hemingway je sudjelovao u tom ratu, ali je iz toga proizašao roman, a ne samo jednostavno iskustvo.
Roman je umjetnička vrsta koja ima vlastitu dinamiku, jedinstvenu povijest, i nije prestao osvajati teritorij u žanrovima i disciplinama koje su ga ograničavale te s kojima je ušao u konkurenciju tijekom svoje evolucije. U svojoj "modernoj" fazi, tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća, upio je forme i funkcije koje su prethodno pripadale poeziji (Marcel Proust, James Joyce, Virginia Woolf, Louis-Ferdinand Céline), filozofskoj misli ili intelektualnom eseju (opet Proust, Robert Musil, Broch) te se preporodio odgovarajući izazovima koje mu je postavila kinematografija (William Faulkner, Hemingway). Stoga, hipoteza koju bismo mogli podržati je ta da je roman danas sve više rival historiografije – sve do prisvajanja njezinih materijala kako bi napravio nešto drugo.
Zasigurno, umjetnost romana oduvijek je održavala odnose s poviješću; "povijesni roman", od Waltera Scotta do Gustavea Flauberta, s realističkom ili iluzionističkom pretenzijom, nije bio drugo nego specifična forma tih odnosa. Baš kao i sanjanje povijesti ili njezino projiciranje u mitološku dimenziju, kakvu možemo vidjeti u brojnih latinoameričkih romanopisaca od 1960-ih do 1980-ih (Alejo Carpentier, Carlos Fuentes, Mario Vargas Llosa), to je bilo nešto drugo. Fuentesov roman Terra Nostra zasigurno predstavlja vrhunac te umjetnosti transfiguracije. No tijekom posljednjih petnaestak godina – 2000-ta bi ovdje mogla biti simboličkim pragom – čini se da se pojavljuje nešto novo: perturbacija ili restrukturiranje granica između književnosti i povijesti, duboka redefinicija njihovih zona interakcije. Takva ekstenzija domene romanesknoga prema povijesti, najavljena 1990-ih, ima poseban značaj jer su gotovo svi veliki romanopisci toga razdoblja sudjelovali u njoj. Taj proces poprimio je mnoge oblike.
Neki romani, prema Kunderinom principu, odbijaju uzeti povijesnu temu, ali evociraju neke povijesne okolnosti koje mogu prikazati ljudsko ponašanje koje je krivo shvaćeno sve do tog trenutka – to je izveo Flaubert u Sentimentalnom odgoju (1869.), koristeći revolucionarne događaje iz 1848. godine. Odatle, naprimjer, u nekim Kunderinim starim romanima, poput Knjige smijeha i zaborava ili Nepodnošljive lakoće postojanja, evokacija povijesnoga konteksta (Praško proljeće, invazija sovjetskih trupa na Čehoslovačku, represija koja je uslijedila) omogućila je ispitivanje paradoksa i ambigviteta ljudske subjektivnosti.
Na sličan način u velikom romanu Philipa Rotha, The Human Stain, povijesna pozadina, Vijetnamski rat, preko trauma koje je prouzrokovao, može otkriti cijeli dio suvremene američke ideološke scene i ono što ona izaziva: netoleranciju i nasilje počinjeno u ime "političke korektnosti", neopuritanska razaranja, dobru savjest koja prikriva trajnu inklinaciju sudskim procesima. Isto je tako Orhan Pamuk u Snijegu pribjegao, koliko god to bila aluzija na dugu povijesnu stvarnost, raspadu komunističkoga pokreta u Turskoj, koji baca svjetlo na zastrašujuću oscilaciju današnjih likova između sekularnog autoritarnog "kemalizma" i islamskog (…)
