Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

IZAZOVI I PRETNJE REFORMI

Kada Kuba debatuje

Proces normalizacije odnosa sa Sjedinjenim Državama kulminacija je reformi koje su kubanske vlasti započele još devedesetih. On prema svemu sudeći vodi daljnjoj ekonomskoj liberalizaciji koja je već dramatično povećala socijalne nejednakosti. Istovremeno, politička demokratizacija, koja jedina može osigurati opstanak pozitivnih tekovina revolucije, ide znatno sporije.

JPEG - 1.7 Mio
Ivo Matić – „Maska“

Raúl Castro, koji će tada imati 86 godina, neće se kandidirati za novi predsjednički mandat 2018. godine. Dakle, za tri godine generacija koja je vodila gerilu na Sierra Maestri otići će s vlasti. Tri godine je premalo vremena za ekonomsku preobrazbu zemlje, usvajanje novog ustava i normalizaciju odnosa s Washingtonom, kao što je prošloga travnja pokazao susret kubanskog i američkog predsjednika na samitu Amerika u Panami. Hoće li režim preživjeti odlazak svojeg povijesnog vodstva? Komunistička partija Kube (PCC) već je odredila nasljednika: prvog potpredsjednika Miguela Díaz-Canela. No izazovi i dalje postoje. Da bi se s njima suočio, Castro se oslanja na Revolucionarne oružane snage (FAR), nacionalnu vojsku kojom je zapovijedao pola stoljeća, te na PCC i na Katoličku crkvu koji su središnja tema pregovora s Washingtonom. Ekonomske reforme produbile su nejednakosti, a proširio se i osjećaj nesigurnosti oko budućnosti zemlje. PCC na to pokušava odgovoriti organizacijom narodnih savjetovanja prije partijskih kongresa. Castro je potvrdio da će to učiniti i prije sedmoga, najavljenog za travanj 2016. godine. No među intelektualcima, članovima Partije i onima koji to nisu, već su započele rasprave, prije svega na Internetu, unatoč ograničenom pristupu.

Raúl Castro je nastojao "osuvremeniti" kubanski socijalizam – što je eufemizam za ekonomsku liberalizaciju koja se provodi od 2011. godine. Fidel Castro nije se usprotivio tim reformama, iako se zbog njih raspalo društvo koje je on pokušavao sagraditi. "Kubanski model više nije funkcionirao, čak ni za nas", ustvrdio je bivši predsjednik (The Atlantic, rujan 2010.). Ekonomska situacija gotovo da i nije ostavljala izbora. Pomoć Caracasa omogućila je da prosječna stopa rasta otoka između 2005. i 2007. godine dosegne 10 posto, no financijska kriza i poteškoće kroz koje prolazi Venezuela danas su promijenili situaciju: "Trgovina između Kube i Venezuele smanjila se 2013. godine za milijardu dolara, a do kraja 2014. bi se mogla smanjiti još i više", upozorio je u listopadu 2014. kubanski ekonomist Omar Everleny Pérez Villanueva. Prema nekim procjenama, to bi smanjenje moglo iznositi čak 20 posto prijašnje ukupne trgovine.

Vlada je u ožujku 2014. godine usvojila novi zakon o stranim ulaganjima koji je Raúl Castro predstavio kao "ključan". Otada su svi sektori, izuzev zdravstva, obrazovanja i obrane, otvoreni za strani kapital, uz osigurano izuzeće od plaćanja poreza na osam godina, ili čak i više u nekim slučajevima, naročito u "posebnim zonama ekonomskog razvoja", poput luke u Marielu, izgrađene uz pomoć Brazila. No projekti koji se predlažu ipak moraju dobiti potporu državnih agencija: "Ono što definira investiciju nije kapital", istaknula je Deborah Rivas, upraviteljica odjela za strana ulaganja u ministarstvu vanjske trgovine. Ekonomist Jesus Arboleya Cervera primjećuje da su "kubanski emigranti već neposredni ulagači u mala poduzeća [preko novca koji šalju svojim obiteljima]; zakon više nije taj koji im brani da sudjeluju u većoj mjeri, već embargo." Zapošljavanje radnika također je pod nadzorom državnih agencija.

Neki ipak smatraju da preobražaj otoka još uvijek ne napreduje dovoljno brzo: "Ne možemo ’osuvremeniti’ nešto što nikada nije funkcioniralo", ljutito tvrdi Pérez Villanueva. "Rasta nema. Ove će godine možda, uz Božju pomoć, doseći 1 posto." Na te ekonomske prigovore mlada sociologinja Ailynn Torres odgovara političkim pitanjem: "Što se nastoji učiniti s tim ekonomskim modelom koji nam se nudi? Tko su dobitnici, a tko gubitnici u tom modelu?" Ako je vjerovati službenom stavu, uvođenje neke doze tržišta u ekonomiju otoka trebalo je omogućiti njezino poboljšanje, a da pritom ne oslabi socijalnu pravdu. Pa ipak je 20 posto urbanog stanovništva danas siromašno (naspram 6,6 posto 1986. godine). Isprva je bilo najavljeno ukidanje takozvane knjižice racioniranja, libreta de abastecimiento, no zatim je odgođeno jer bi opteretilo najsiromašnije. U društvu u kojem je jednakost čimbenik identiteta, sve se jasnije ocrtava tko su žrtve reformi, a tko od njih profitira.

Prema mišljenju samoga Raùla Castra, među žrtve se ubrajaju "državni zaposlenici čije plaće u pesosima nisu dovoljne za život", starije osobe, odnosno milijun i sedamsto tisuća stanovnika, "čije su mirovine nedostatne u odnosu na cijene života", no jednako (...)

Obim celog teksta : 2 120 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

Žanet Habel

Podeli ovaj tekst