Počev od sredine 1990-ih, rastom trgovanja između Kine i njezinih susjeda, renminbi (RMB), ili juan, kao sredstvo plaćanja prihvaćen je u cijeloj regiji. Na samitu G20 u Washingtonu u studenom 2008. godine Hu Đintao, tadašnji predsjednik, obvezao se na povećanje stranih deviza u kineskim rezervama. Nakon toga su poduzete mjere za promicanje internacionalizacije RMB-a, što nije prošlo neprimijećeno. Krajem listopada 2014. juan je postao rezervna valuta u više od pedeset zemalja i područja.
Prema Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication (SWIFT), u prosincu 2014. godine RMB je pretekao kanadski i australski dolar i time postao peta valuta za plaćanje na svijetu. Ispred njega nalaze se samo američki dolar (koji zauzima 87 posto međunarodne trgovine), euro (6,6 posto), funta i jen. RMB pokriva 2,17 posto globalnog tržišta, rame uz rame japanskoj valuti (2,69 posto). Kako bismo sagledali ostvareni napredak, valja nam se prisjetiti da je RMB u siječnju 2013. predstavljao samo 0,63 posto sredstava plaćanja u međunarodnim transakcijama, što ga je svrstavalo na 13. mjesto u svijetu. "RMB se transformira iz valute u usponu u pruhvaćenu valutu plaćanja", komentirao je Wim Raymaekers koji je odgovoran za bankarska tržišta u SWIFT-u. U 2014. godini ukupna vrijednost svih plaćanja u RMB-u narasla je za 102 posto, što je znatno brži rast od onoga koji su doživjele ostale valute u istom razdoblju.
Ova internacionalizacija trebala bi omogućiti smanjenje valutnog rizika za centralnu banku, kao i za kineske tvrtke te smanjiti negativne učinke američkog dolara na ekonomiju zemlje. Naime, ako je kineska ekonomija otvorena prema svijetu, njezine tvrtke ostvarivat će profit u juanu, naročito na domaćem tržištu. Kada izvoze, one najčešće uzimaju dolar koji će promijeniti u RMB, prema tečaju u datom trenutku. Ako je stopa volatilna, izvozne će tvrtke teško kontrolirati svoje cijene i profit. Centralna banka, Narodna banka Kine (NBK), stoga je prisiljena intervenirati na tržištu kako bi održavala relativno stabilni tečaj; stručnjaci to nazivaju "kontroliranim promjenjivim tečajem" (managed floating system).
No, svaka inicijativa ima svoju cijenu. Kako bi mogla intervenirati, centralna banka kupuje dolar i prodaje RMB, a ako u opticaj pusti previše kineske valute, izaziva inflaciju uz rizik da time potkopa svoju nezavisnu monetarnu politiku. Dakle, reevaluacija ili, obratno, prevelika deprecijacija dolara izazvala bi joj probleme. Zahvaljujući napretku u internacionalizaciji RMB-a, kineske tvrtke sada mogu zatražiti da ih se isplaćuje u domaćoj valuti, što smanjuje njihove valutne rizike, kao i troškove. Iz istog razloga centralna banka ima manju potrebu miješati se u tržište kako bi stabilizirala cijene. Međutim, ovo novo ispreplitanje domaćeg i inozemnih tržišta pretpostavlja brzu i temeljitu reformu financijskog sustava.
Naravno, širenjem uporabe RMB-a u međunarodnom monetarnom sustavu, Kina povećava svoj utjecaj u svijetu – čime promiče ekonomski razvoj cijele istočne Azije i pridonosi jačanju međunarodnog statusa zemlje. To je vidljivo na primjeru uspjeha njezinog projekta Azijske infrastrukturne investicijske banke (AIIB) lansiranog u listopadu 2014. godine. Tada je dvadeset azijskih zemalja u Pekingu potpisalo memorandum o razumijevanju, a uskoro su im se pridružili partneri iz Europe, poput Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije, ili s Bliskog istoka, poput Egipta, Saudijske Arabije, Irana i Izraela. U manje od šest mjeseci projekt je privukao pedeset i sedam zemalja. Kao glavni dionik nove banke, Kina će izvršiti odlučujući utjecaj na njezino usmjerenje i razvoj. Razumno je pretpostaviti da će se upotreba RMB-a proširiti na projekte infrastrukturnih ulaganja u azijskim zemljama, čiji je glavni financijer AIIB.
Kina još nije postigla punu konvertibilnost svoje valute te je i dalje ovisna o dolaru. Internacionalizacija RMB-a, točnije, interoperabilnost između domaćeg i inozemnih tržišta, ostvaruje se u prvom redu kroz četiri kanala: trgovinu, izravna ulaganja, kupnju vrijednosnih (…)
