
U svetu sporta i njegovoj empirijskoj psihologiji i sociologiji, postoji nešto što se zove "Goldmanova dilema". Radi se o anketnom upitniku koji je Bob Goldman sastavio za vrhunske sportiste, i čije rezultate je pratio u rasponu od skoro 13 godina. Parafrazirano pitanje se odnosilo na to da li bi ispitivani sportista bio spreman da uzme supstancu koja bi mu garantovala zlatnu medalju, ali koja bi istovremeno, u roku od pet godina dovela do njegove smrti. Rezultat je bio takav da je otprilike pola intervjuisanih konstantno pristajalo na ovu vrstu faustovske nagodbe.
U humanističkom smislu, dati odgovor je više nego zaprepašćujuć. Međutim, u duhu modernog sporta je očekivan, jer tzv. vrhunski sport je ništa drugo do vrsta faustovskog dila. Sa jednom malom razlikom: da pored prodaje duše đavolu, podrazumeva i brutalnu prodaju tela. Očigledno je da je za to potrebna posebna vrsta svesti, koja je toliko fanatizovana da postaje imuna na samodestrukciju. Ona se trenira, a proces obrade i pripreme sportiste psihloški i pedagoški počinje od ranog detinjstva, odnosno od kada isti krene sa bavljenjem sportom.
Kao što ćemo videti, saznanja tradicionalne humanističke psihologije u primenjenoj psihologiji sporta nemaju nikakav prostor i uticaj. Sportska psihologija – kao i čitava sportska nauka i sportska medicina – je naturalistička, laboratorijska, fizio i psihometrička; njom dominira utilaterizam, kvantifikacija i tehnika. Prosečan sportski psiholog se bavi psihodinamikom grupe, razvijanjem koncentracije, kontrolisanjem emocija, menadžmentom takmičarske anksioznosti, psihološkim oporavkom posle povreda i u toku rehabilitacije, i na kraju generalnim mentalnim jačanjem i osposobljavanjem za takmičarske izazove.
Motivacija je jedno od najvažnijih elemenata, ako ne i presudni element sportskog uspeha. Sve češće čujemo, povodom određenog uspeha, kako iza svega stoji nekakav psihološki guru, koji dobija auru mistične snage. Uz timske psihologe, moderni treneri sve više stavljaju fokus na motivacione tehnike i trening. Održati nivo motivacije je jedna od osnovnih preokupacija sportskog kolektiva, jer vremenom, s obzirom na sve veći broj takmičenja i utakmica, dolazi do prirodnog zasićenja i zamora, kako fizičkog tako i psihičkog.
Pored "prirodne" motivisanosti uslovljene egzistencijalnim okolnostima prosečnog sportiste, koji mahom dolazi iz defavorizovanih društvnih slojeva, konkurencija i prestiž predstavljaju stalni izvor nadraživanja dodatne motivacije. To je motivacija koja je na stalnim "aparatima" i "transfuziji", a u krajnjem se pounutruje, i u najidealnijem postaje "druga priroda". Motivacija dakle postaje tennizovan stimulans ili suplement na razini duha, kao što su stimulativna sredstva i doping na razini telesnog i biohemijskog. Kod oba se radi o veštačkom produženju trajanja i izdržljivosti psihičkog i fizičkog, usmerenih na rezultat i učinak.
Motivacijski metodi i tehnike danas čine stožerni element svih vrsta radnih organizacija, i teško da mogu u kontekstu brutalnog konkurentskog kapitalizma ostati na nivou trenda. Sve je više motivacijskih gurua i trenera koji obučavaju čitave radne zajednice i poslovna odeljenja motivaciji, ciljevima, retorici, empowement-u, liderstvu, odgovornosti, dužnosti i sl. Postavljanje novih izazova i prevazilaženje granica je dominantan vrednonsi horizont, i sasvim u skladu sa logikom i duhom sofisticiranog kapitalizma. Pored toga, postoji trend ličnog psihologa koji je sve popularniji, i čija je uloga da omogući bolje psihološko snalaženje u svkaodnevnici.
Posebno "duhovno" dostignuće moderne civilizacije je rekord. Nije dovoljno pobediti protivinika, već se treba pobediti i apstraktni protivinik koji je prisutan na nivou pređešnjeg optimalnog rezultata. Ovo se takođe odnosi i na sopstveni rezultat, tako da imperativ postaje nadmašiti samog sebe i svoje granice.
Vrhunski sportista je primoran da prevazilazi prirodne granice svoga tela i uma. Takve su zakonitosti progresivističkog modela sporta, baziranog na rezlultatu, učinku i prestižu. Međutim, prosečnom vrhunskom sportisti ponestaje snage. Burn-out sindromi i psihička oboljenja koja često imaju somatsku dimenziju, sve su frekventnija. Jedan od najskrivenijih tabua profesionalnog sporta su upravo psihičke bolesti, depresija pre svega, anksiozni poremećaji, stres, dok su takmičarske neuroze već uobičajena pojava. Istovremeno, sve veći broj takmičenja, dinamika i konkurencija, ne dozvoljavaju pauze koje mogu da budu iskorišćene za zaceljivanje psihičke i telesne iscrpljenosti.
Depresija koja se javlja posle završetka karijere je karakteristična za mnoge sportiste, a povezana je sa gubitkom identiteta i smisla. Većina nekada uspešnih sportista imaju problem sa prilagođavanjem radikalno drugačijem načinu života, reorganizaciji prioriteta, traženju (…)