Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

STRATEGIJA TENZIJE KOJA JE PODELILA GLASAČE

Turski predsednik u ratničkom zanosu

Nezadovoljan time što u junu nije osvojio dovoljan broj glasova koji bi mu omogućili da poveća svoju moć i ovlašnjenja, turski predsednik će pozvati na nove parlamentarne izbore. Da bi se taj potez završio uspehom, lider islamo-konzervativaca pojačava represiju nad protivnicima, ciljajući prvenstveno na progresivne snage i Kurde, kako unutar, tako i izvan granica zemlje

JPEG - 523.7 kio
Mate Đorđević – „Melodija krika“

Bez njega i njegove partije nema spasa… 11. avgusta 2015. godine, Redžep Tajip Erdogan je u televizijskom obraćanju, vojnom i ujedno paternalističkom intonacijom, dao implicitan signal za početak kampanje za prevremene parlamentarne izbore koji bi trebalo da se održe na jesen. Nižući jedno za drugim okončanje mirovnog procesa sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), odluku da vojno napadne PKK, ali i Islamsku državu (ID), kao i neophodnost samostalne vladavine Partije pravde i razvoja (AKP) kako bi se nastavilo sprovođenje reformi, turski predsednik je ustvrdio pozitivan saldo. „Ponaša se kao da za dve godine nije naišao ni na jednu prepreku, komentariše Taha Akiol, kolumnista Harijeta, dnevnika desnog centra. Time što govori da mu je zafalilo ‘samo’ 18 poslanika, on relativizuje čak i neuspeh AKP-a da osvoji apsolutnu većinu na parlamentarnim izborima održanim sedmog juna.“

Tačno je da je aura bivšeg premijera – avgusta 2014. godine izabranog za predsednika – izbledela, budući da je dugo figurirao kao pokrovitelj turske obnove, kako na ekonomskom tako i na geopolitičkom planu. Nasilna represija nad demonstrantima na trgu Taksim u proleće 2013. godine obelodanila je njegove anti-demokratske sklonosti. Protivnicima vlasti i novinarima koji se ocenjuju kao isuviše kritični sada već gotovo rutinski stižu tužbe. Aktivisti i pristalice propovednika Fetulaha Gulena – stacioniranog u Sjedinjenim Državama – već duže od godinu dana predmet su pravnog gonjenja zbog osuda Erdoganovog skretanja u autoritarizam i njegove ambicije da ojača predsednička ovlašćenja. Represija dotiče i sudije koje su u decembru 2013. pokrenule istragu o korupciji protiv ljudi iz svite šefa države, uključujući i nekolicinu ministara i njegovog sina Bilala. Optuženi za pripadnost „kriminalnoj organizaciji koja je pokušala da silom sruši Vladu“ i suspendovani sa dužnosti, trojica tužilaca su tokom leta užurbano napustila Tursku.

Na geopolitičkom planu, „turski pristup sirijskoj krizi je fijasko, obeležen brojnim strateškim greškama, objašnjava Didije Bijon, zamenik direktora Instituta za međunarodne i strateške odnose (IRIS). Pošto je obaranje Asada uzdigla do opsesije, Turska je finansirala nekolicinu sirijskih pobunjeničkih grupa, koje je manje-više nemoguće kontrolisati. Tako se sada nalazi u situaciji da je nesposobna da zauzme vodeću ulogu u potrazi za diplomatskim rešenjem i stavljanjem na snagu ispregovarane tranzicije [režima].“ Odluka Ankare iz januara 2015. da, zajedno sa Katarom i Saudijskom Arabijom, podrži „Osvajačku vojsku“, čiji je jedan od sastavnih delova i sirijski ogranak Al Kaide, Al Nusra front, delovala je kao idealan način da se nadomesti nedostatak rešenja za nanošenje poraza režimu u Damasku, ili za njegovo primoravanje na stupanje u pregovore.

„Neverovatna bruka“

Kako Džeremi Šapiro, politikolog pri istraživačkom centru Brukings u Vašingtonu, primećuje, Erdogan je odbio da prizna povratak Irana u regionalnu igru: „Turska vlada nije zaista poverovala u mogućnost iranskog nuklearnog sporazuma.“ Rezultat: prekasno je shvatio da je njegov iranski komšija i rival na dobrom putu da postane ozbiljan sagovornik Sjedinjenim Državama. Zato je pre svega želja za učvršćivanjem veza sa SAD bila ta koja Ankaru privolela da 24. jula prihvati da avioni koalicije, koju je protiv ID okupio Vašington, mogu da koriste bazu u Incirliku, na jugu Anatolije – pre nego napadi na turskom tlu koji se pripisuju ID.

Na domaćem planu, rezultati junskih izbora predstavljaju veliki korak unazad za Erdogana, naviknutog na izborne uspehe još od prve pobede AKP-a 2002. Islamo-konzervativci svakako ostaju glavna politička snaga u zemlji, ali budući da su izgubili apsolutnu većinu, sada da bi vladali moraju da oforme koaliciju sa još jednom partijom. Uz to, bez dvotrećinske kontrole nad parlamentom, izglasavanje ustavnih amandmana kojima bi se proširila predsednička ovlašćenja je nemoguće. Brojni posmatrači u tom neuspehu nalaze povod za uspostavljanje strategije tenzije nakon 24. jula. Motiv za uvlačenje svoje zemlje u „sinhronizovani rat protiv (…)

Obim celog teksta : 2 032 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

Akram Belkaid

je novinar.

Podeli ovaj tekst