Fotografisati se sa brkovima u stilu Hitlerovih mustaća nije nešto što će vam tek tako ugroziti političku karijeru. Pogotovo ne u Nemačkoj. Luk Bahman, osnivač Pegide (nemački akronim za "Evropske patriote protiv islamizacije Zapada"), nešto zna. Gomila koja se skupljala u Drezdenu istopila se pred našim očima: od nekadašnjih dvadeset pet hiljada učesnika u decembru 2014, bilo je samo deset hiljada 13. aprila 2015 — i nije pomoglo ni prisustvo holandskog nacionalističkog vođe Gerta Vildersa. Na ostalim mestima, okupljanja ponedeljkom gotovo su iščeznula. Trebalo bi dodati da su protivnici Pegide marširali u mnogo većem broju od njenih pristalica često delegitimizovanih prisustvom neonacista.
To što Pegida koristi prestonicu Saksonije kao svoj feudalni posed, ne izaziva preveliko čuđenje kod berlinskog novinara Paskala Tibota. "Drezden je oduvek bio plodno tle za ekstremnu desnicu", navodi on. "Tokom tridesetih godina bio je uporište nacističke partije. Strahotno bombardovanje od strane sila Saveznika između 13. i 15. februara, razorivši grad i ubivši 35.000 ljudi, dovelo je do toga da deo stanovništva razvije otpor prema denacifikaciji. Konačno, kao i u slučaju drugih većih gradova bivše DR Nemačke, došlo je vreme njegove razgradnje nakon ujedinjenja."
Ako je islamofobija ključna tačka povezivanja između protestanata, osećanje da ih političari nisu poslušali, čak ni saslušali, takođe doprinosi mobilizaciji. Otuda i oživljavanje slogana "Wir sind das Volk" ("Mi smo narod") koji su na jesen 1989. pevali svi koji su tražili ili da se komunistički sistem demokratizuje, ili da se zbaci.
Četvrt veka kasnije, ovaj slogan ukazuje na nepoverenje masa prema eliti, preteći joj da će da je smeni. "Narod" Pegide ima problem sa svime što bi štetilo Nemačkoj: evrom, kojim se plaća jug Evrope, tražiocima azila i uopšte strancima koji otimaju poslove Nemcima istovremeno ugrožavajući njihovu bezbednost, a onda i (…)