U decembru 2013, u jednoj laboratoriji u Parizu je objavljeno kako je "stvarno lice" Maksimilijana Robespjera rekonstruisano iz posmrtnih ostataka. Istoričari su počeli da se čude kako je ono što je na taj način nastalo toliko različito od Robespjerovih portreta iz njegovog vremena. Nezavisno od toga, portret je privukao pažnju medija. Bilo da je istinit ili ne, portret prikazuje Robespjera kako radi fizički posao. Zgrčene vilice i spuštenih obrva, sa platna zuri zlokoban i iskvaren pogled kasapina sa Vijete. Iz toga bi svi trebalo da razumeju da je pred njima glava čoveka koji je odsecao tuđe glave.
Nekoliko meseci kasnije nailazimo na novi primer antirobespjerstva. Na internetu se pojavljuje uvodna scena za video-igru "Asasins krid", koja se odvija u Parizu tokom Revolucije. U haosu i zbrci pred gledaocem iskrsava zapaljeni govornik. U pitanju je Robespjer. Glas koji čita naraciju tvrdi kako je ovaj čovek "pokušao da kontroliše zemlju, kako je tvrdio da predstavlja narod koji je protiv monarhije, a kako je u stvari bio daleko opasniji od bilo kog kralja". Nakon toga sledi scena streljanja, obezglavljivanja i davljenja. Ukratko, Robespjerova vladavina je samo litanija za masakre koji su "ispunili ulice krvlju".
Ove dve epizode nisu izolovani slučajevi. Ponekad naiđemo na časopis sa velikim tiražom koji portretiše nepotkupljivog "psihopatskog legalistu" i "ludaka sa giljotine" (Historia, septembar 2011), nekad je u pitanju dokumentarni film na Frans 3 u kom je predstavljen "slavni dželat" (3. i 7. mart 2013). Glumac Loran Dojč igra ulogu prikazanu u bestseleru Metronom Mišela Lafona iz 2007. u kojoj se Robespjer zamišlja kako skrnavi grobove. Esejista Mišel Onfre, koji je na začuđujuć način zaluđen Šarlotom Kordej, na svom sajtu uništava Robespjera kao "leglo". Pedro Ramirez, zvezda španskog žurnalizma, piše o Robespjerovom "državnom udaru protiv demokratije". Sociolog Mišel Vejvorka predstavlja ISIS kao "Francusku iz vremena Robespjera". Kolumnista Franc Olivije Gizber je već primetio da postoje ujednačeni intervali između ponovnog pojavljivanja ličnosti Robespjera u kojoj je oličen "društveni resantiman" i "prethodnica lepenizma". Za razliku od ovih koje smo naveli, drugima je stalo do toga da Robespjer ne bude ocrnjen, već u potpunosti izbrisan. U Marseju i Belforu, gradonačelnici su se bacili na uklanjanje njegovog imena iz naziva ulica koje ga još nose. Tako se u krugu klevetanja, istorijske revizije i ocrnjivanja upotpunjuje jedan damnatio memoriae.
Neprijatelj ljudskog roda?
Zapravo nema ničega novog u ovoj velikoj javnoj demonologiji. Istoričari Mark Belisa i Janik Bosk pokazuju kako se ova vrsta mračne legende javlja već tokom njegovog života. Još dok je bio pomoćnik u Arasu, novine su već ismevale njegovu tvrdoglavost u nameri da "priča sa narodom". Mirabo negoduje i podsmeva se mladom oratoru jer "veruje u ono što govori". Potom dolaze žirondinci. Žan Mari Roland, ministar unutrašnjih poslova, potplaćuje štampu koja se prema njemu neprijateljski odnosi, a Žan Batist Luve ga optužuje za diktaturu.
Njegovo ubistvo devetog termidora (27. jul 1794) nije zadovoljilo neprijatelje. Termidorci i kontrarevolucionari su želeli osvetu. Ubrzo posle ubistva usledile su priče, a potom i oficijelni proglas, o njegovim namerama i projektima. Govori se o zaveri da se uspostavi teokratija, da se napravi "giljotina sa sedam prozora" i time ubrza "naciocid", odnosno "sanguicid" u kom bi bili ubijani oni izvan Pariza, da se izgradi "štavionica" u kojoj će se čovečja koža koristiti za pravljenje cipela za sankilote. U proglasu se postavljaju bezbrojna pitanja o njegovom detinjstvu, moralu i psihološkom profilu.
Robespjeru se uvek prilazi u suprotnostima. (…)
