
Idomeni se nalazi na granici između Grčke i Makedonije. U vetrovitoj dolini između planinskih, venaca na kraju seoskog puta, nalazi se poslednji grčki kamp. Nekoliko stotina metara dalje je granica sa Makedonijom. Policija otvara kapiju i po pedeset izbeglica biva pušteno u makednoski kamp Đevđelija. Sa postepenim zatvaranjem balkanske rute, Makedonija je takođe pooštrila uslove za puštanje migranata. U novembru 2015. samo su avganistanski, irački i sirijski državaljani prihvatani u statusu izbeglica. Ljudi drugih nacionalnosti dobjali su status ekonomskih migranata. Potom, u januaru ni Avganistanci više nisu bili prihvatani. U martu je počela da se pravi razlika između Sirijaca iz Alepa koji su i dalje mogli da dobiju status i onih iz Damaska kojima je status uskraćen. Iako kamp Idomeni može da primi 1500 ljudi, u njemu se nalazi nekoliko hiljada. Oni borave u malim šatorima i prinuđeni su da žive u vrlo teškim uslovima. Kada je Slovenija 8. marta objavila da zatvara granicu (pogledaj mapu), počelo je da se postavlja pitanje kuda uopšte krenuti dalje. Da li su mreže krijumčara jedina mogućnost koja je preostala, pošto humanitarni koridor više ne postoji? U svakom slučaju, niko nije nameravao da ode nazad u Tursku.
Evzoni se nalazi na delu autoputa koji vodi od Soluna ka Skoplju. Na nekoliko kliometara od Idomenija, na poslednjoj pumpi pre graničnog prelaza, od novembra 2015. on je postao stecište krijumčara. „Došao sam iz Atine. Dao sam 700 evra za vodiča do Beograda“, kaže T. Brahim, tridesetogodišnji Alžirac. Nekoliko stotina ljudi svake noći spava sa svake strane autoputa. Nekolicina bogatijih odseda u motelima i okolnim zgradama. Svi imaju pristup internetu preko telefona. Komunikacija je ključna da bi se stupilo u kontakt sa krijumčarima, ali i da bi se proučavao potencijalni koridor i razgovaralo sa porodicom. Skoro svi na koje se može naići su muškarci. Većina dolazi sa severa Irana i oni nemaju nikakve šanse da dobiju status izbeglice. U toku noći isti poklušavaju da naprave prolaz kroz ogradu sa bodljikavom žicom koja je postavljena između Makedonije i Grčke. H. Larbi iz južnog Maroka je pokušao već nekoliko puta: „Mogu se naći rupe u ogradi, ali ograda nije jedina prepreka jer makedonski vojnici čekaju iza nje. Oni nas hapse, prebijaju i vraćaju nazad u Grčku.“
Veles se nalazi u središnjoj Makedoniji. Kuća Lenče Zdravkine ima pogled na prugu. Od 2011. odatle su se mogli videti migranti koji se kreću uz prugu, pošto im je korišćenje vozova zabranjeno. Nekadašnji industrijski centar, Veles je na pola puta između Grčke na jugu i Srbije na severu. „Počela sam da delim vodu, hranu i odeću... Predložila sam im da se odmore u hladu i da operu noge. Mnogi su se plašili. Krili su se od policije, ali su se stvari promenile jednom kad se moja adresa pojavila na društvenim mrežama.“ Ova pedesetogodišnja gospođa je među prvima koji su se mobilizovali da pomognu migrantima. „Neki su pomislili da sam luda jer sam na strani migranata. Ipak, uskoro su ljudi iz grada počeli da se priključuju. Donosili su ćebad, hranu i druge potrepštine.“ U proleće 2015. nekoliko desetina ljudi je počelo da staje u Velesu svakog dana. Gospođa Zdravkina je nastavila da pomaže kao volonterka u kampu u Đevđeliji. Od kad je balkanska ruta zatvorena, sve češće viđa izbeglice koji se kreću peške. „Ako im je legalno zabranjeno, oni nemaju drugi izbor osim da počnu da se kriju.“ Sa prozora na prvom spratu ona posmatra senke koje se kreću duž pruge.
Skoro hiljadu čeških i slovačkih volontera
Ložan se nalazi na obali Kardaka u albanskom delu Makedonije. On je ispod planinskih vrhova koji su iznad autoputa, pruge i graničnog (…)