
„Umetnost je sveti gral“, kaže Sejdi Kole uz osmeh koji izgleda kao da saopštava nešto poverljivo. Ona ima diskretnu eleganciju rokenrola i gracioznu opuštenost onih koji su zaduženi za stvaranje veza između umetnika i kolekcionara. Prema dnevniku The Guardian ona se 2014. našla na rang-listi „najmoćnijih ljudi iz sveta umetnosti“. Ona, kao trgovkinja umetninama, caruje dvema najvećim galerijama, delikatno minimalističkim. Primila nas je u onoj koja se nalazi u ulici Kingsli, otvorenoj 1997, u srcu nekadašnjeg „Swinging London-a“. Sve je belo, prostrano sa luksuznim svetlima pod staklom u starinskom stilu. Svetski promet na tržištu savremene umetnosti, na kojem London zauzima drugo mesto, udesetostručio se u periodu od petnaest godina. Ipak, nećemo spominjati novac tokom našeg razgovora uz espreso – koji je verovatno internacionalniji nego čaj – već o daleko više moralnim stvarima, iako nejasnim.
Pre nego što je započela sopstveni posao, Sejdi Kole je bila menadžerka slavnog Džefa Kunsa, autora skulptura od inoksa i igračaka na naduvavanje. Ona danas, pored londonskih aktivnosti, konsultuje i Deutche Bank oko njihovih kolekcija međunarodne mlade umetnosti. Za nju je „umetnost ono što daje smisao životu“. Njena galerija nije samo dugoročna investicija vremena i novca: to je takođe način za konkretizovanje odnosa koji ona održava sa umetnicima, zasnovanoj na ideji „trajanja, lojalnosti, srca“. U trenutku naše posete, ona organizuje izložbu Rudolfa Stingela. Ogromne fotografije životinja: lisica, divlja svinja, medved, ponekad sa snežnom pozadinom. Primećujemo: „Neobično je koliko ove fotografije podsećaju na one u poštanskim kalendarima.“ Da budemo precizni, one to i jesu. Ili, tačnije, to su fotografije jednog nemačkog kalendara projektovane na platnu i na kojima umetnik, italijan nemačkog porekla (i naturalizovan u americi), slika četkicom. Iako se ne mogu identifikovati, oni, prema saopštenju za medije, predstavljaju „sporu izgradnju slike“, koja će oscilirati „između emocije i banalnosti“ kako bi se stvorila „metafora sećanja“.
„Sveti gral“...u svakom smislu te teči, zato što je Stingel zvezda: on je izlagao u palati Grasi u Veneciji – kod milijardera Fransoa Pinoa – galeriji Gagoužan u Londonu, u mnogobrojnim muzejima, i danas se nalazi na jedanaestom mestu prema Artprajsu, vodećoj bazi informacija o cenama i indeksu umetnosti. Jedno od poslednjih platna prodato je za 2 miliona dolara, skoro kao radovi Dejmijana Hirsta. Prednost toga je jednostavna: dobro se prodaje. Nije potrebno reći, niti će to iko uraditi, da galerija uzima 50% od prodaje dela. Verovatno je da se za najprofitabilnije umetnike ovaj procenat računa drugačije.
Transakcije možda nisu sentimentalan posao, ali Sejdi Kole, koja predlaže i kupovinu putem interneta koji ona naziva „otvoreni prostor“, radije ističe da njena galerija funkcioniše kao „prostor inicijacije za nove kolekcionare“ i da ona pomaže svojim klijentima da izgrade povezane i smislene kolekcije. Ona ih takođe savetuje da postanu donatori muzeja, što je za nju „suština“. Čista lepota umetnosti: ona omogućava trgovini da se stopi sa duhovnošću, jednim moralnim delovanjem, što je posredna ali efikasna javna podrška. Teško je da u potpunosti budemo ubeđeni ili da se nasmejemo (za sebe) pred ovim potezima koji prikrivaju spekulaciju ulepšavanja duše – fotografija lisice na snegu, ah da... Međutim, ono što ne smemo zanemariti je da London ima najveći procenat ljudi koji posećuju muzeje (grad ima 173 muzeja i 875 galerija): 50% poseta nasuprot 35% u Francuskoj. Ovde se, takođe, nalazi i najveći broj studenata na umetničkim školama: Univerzitet umetnosti u Londonu, koji se sastoji od šest institucija, najveći je evropski centar umetničkog obrazovanja. Očigledno je da je umetnost, pogotovo savremena, ovde „demokratizovana“. Ostaje da se utvrdi kako i zašto.
Društveni angažman, „dodata vrednost“ za galerije
Andrea Šliker je direktorica „White Cube Berdmondsey-a“, jedne od galerija (dve u Londonu, jedna u Honkongu) najvažnijih na tržištu umetnosti Džej Džoplinga – 120 zaposlenih, jedini u „teškoj“ kategoriji u čitavom Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovde je takođe sve otvoreno, prazno. osvetljeno, ali...bez stubova i veoma prostrano: sa 55 440 kvadratnih metara, predstavljala je najveću galeriju u Evropi kada je otvorena 2011. Andrea Šliker, koja se pre svega brine o tome da ne bude uključena u prodaju, kaže da „ogromna mutacija“ utiče na sve nekoliko poslednjih decenija: „Trideset je godina koliko se savremena umetnost ne zanima previše za ljude; danas ona osvaja živote mnogih.“ To bi moglo proizaći iz činjenice da bi ona mogla postati „agens društvenih promena“.
Ova raskošna galerija, koja izlaže radove umetnika kao što su Trejsi Emin, Sara Lukas, Dejmijen Hirst, Kris Ofili, Anselm Kifer, sprovodi, prema viđenju direktorice, posao sličan muzeju, predstavljajući jednako mlade „perspektivne“ umetnike, kao i klasike avangarde. Ali ona, što je krajnje neočekivano, takođe igra ulogu kulturnog centra: besplatni koncerti svake nedelje, susreti sa umetnicima, obrazovni programi za lokalnu zajednicu – za koju se takođe organizuju vođene posete izložbama -, predavanja u auditorijumu sa šezdeset mesta itd.
Ova želja da se demokratizuje pristup umetnosti se ne svodi samo na obrazovni program (deset zaposlenih): nju pomaže jedna strategija koja za cilj ima da poveže različite discipline. Tako je gitarista Turston Mur, čija je rok grupa Sonik Jut bila poznata po živoj i upornoj slavi, svirao uz vizuelnog umetnika Kistijana Markleja, dok je London Sinfonietta, kamerni orkestar specijalizovan za „savremenu klasičnu muziku“, tokom javnog performansa flertovao sa improvizacijom. „Umetnost se kreće ka ljudima“, rezimira Šlikerova, koja je ubeđena o značaju društvenog angažmana dela, „u stilu „socijalne skulpture“ Džozefa Bojsa“ ili projekata amerikanca Testera Gejtsa koji „ohrabruje stvaranje kulturnih zajednica koje deluju kao katalizatori društvenog angažmana što vodi u političke i prostorne promene“ – da citiramo prezentaciju White Cube Bermondsey-a.
Gejts se bavi umetnošću u istoj meri kao i društveno-angažovanim akcijama. Kada je renovirao napuštenu kuću u siromašnom kvartu u Čikagu, svom gradu, kako bi je transformisao u biblioteku, radove je finansirao prodavanjem svojih skulptura čiji su materijali upravo sa te lokacije. On to naziva „nepokretna umetnost“. „Protiv rastućeg jaza između bogatih i siromašnih, performansi sa društvenom misijom kao što su one Testera Gejtsa, često van „bele kocke“ [White Cube], nude zadovoljenje telu, duhu i duši“, nastavlja Šlikerova – ono što sigurno odobrava, iako neočekivano, Pino, koji je ugostio umetnika u palati Grasi. Ona zatim dodaje: „Sve ove inicijative donose ogromnu dodatu vrednost galerijama.“
Uz malo elana možemo prošetati od Bermondsija do Tejt Moderna, koji čuva nacionalne kolekcije moderne, te savremene britanske i međunarodne umetnosti. Duž Temze pogled je neverovatan. Doklands, rođen pod idejom urbane „regeneracije“ započete početkom 1980-ih od strane vlade Margaret Tačer, transformisao je ono što je bila prva svetska trgovačka luka u XIX veku u treći poslovni centar glavnog grada. Namesto dokova i magacina, danas se tu nalaze neboderi, kancelarije i luksuzni stanovi. Stvoren je novi urbani pejzaž gde se istovremeno nalaze (…)