
Jedna studija Transnacionalnog instituta (TNI) o "industriji privatizacije u Evropi", objavljena u februaru 2016, zaključuje da "ne postoji nijedan dokaz da privatizovana preduzeća pružaju efikasniju uslugu". Umesto toga, talas privatizacija doveo je do smanjenja plata, pogoršavanja uslova rada i povećavanja nejednakosti u zaradama.
Grčka je školski primer za to. U krizi izazvanoj prezaduženošću, tu zemlju su njeni kreditori prisilili da proda najboljem ponuđaču najveći mogući broj javnih i delimično javnih preduzeća, isključivo u cilju otplate duga. Ovo stavljanje na aukciju zajedničkih resursa jedan je od najapsurdnijih aspekata "planova za spasavanje" koje je "trojka" nametnula od 2010. godine, a koji su sunovratili grčku ekonomiju u beskonačnu recesiju. Kako zapažaju autori pomenute studije, zahtevati od države koja je u krizi da privatizuje svoje društvene resurse, nužno dovodi do njihove rasprodaje. Privatizacija objedinjuje sve kriterijume zloupotrebe poverenja.
Ova konstatacija se nameće nezavisno od ideje o tome da li se ima koristi ili štete od javnog sektora. U Grčkoj je on patio od neospornih nedostataka iz kojih pristalice privatizacije nisu propustile da izvuku argumente. Neka državna preduzeća nisu isporučivala nikakva dobra ili usluge neophodne stanovništvu (kao što su električna energija ili javni prevoz), već je njihov glavni posao bio da obezbede pristalicama ove ili one vlasti dobro plaćene poslove, zaštićene i ne mnogo zamorne — na račun potrošača i poreskih obveznika. To objašnjava zašto je njihovo izlaganje prodaji izazvalo samo nezadovoljstvo.
Da bi se, sa liberalnog stanovišta, procenila osnovanost neke privatizacije, rukovodstvo mora da odgovori na tri pitanja: da li je cena u srazmeri sa prihodom kojeg se država odriče prodajom svoje imovine? Koje garancije imamo u pogledu investicija za koje se pretpostavlja da će se time privući? Koliko je polje uticaja država sačuvala nad poslovanjem privatizovanih preduzeća u oblastima od strateškog značaja za razvoj zemlje?
Ta pitanja su posebno izražena u slučaju dva najteža projekta privatizacije u zemlji: prodaje 67% akcija preduzeća Luka Pirej (OLP) kineskoj firmi Ocean Shipping Company (Cosco). i davanja koncesije na četrnaest aerodroma jednom privatnom konzorcijumu kojim rukovodi nemačka grupa Fraport.
Sticanje prava kineske državne kompanije (Cosco) nad Pirejom odvijalo se po proceduri koja je karakteristična za skoro sve slučajeve rasprodaje grčkog "porodičnog blaga": ponuda je upućena samo jednom kandidatu. Posao je zaključen u korist moćnog monopoliste koji je prodavcu mogao da diktira ne samo cenu transakcije već i čitav niz drugih uslova. Tom operacijom na Kineze je preneta apsolutna kontrola nad najvećom lukom u Grčkoj, pošto jedna filijala firme Cosco već upravlja, od 2008, sa dva od tri kontejnerska terminala u Pireju, zahvaljujući povoljnoj koncesiji na 35 godina.
Za sticanje dve trećine akcija OLP-a, Cosco je platio 368,5 miliona evra. Ovaj dogovor je postignut pod vrlo mutnim okolnostima. Grčki fond za razvoj državne imovine (Taiped), koji nadgleda privatizaciju, ocenio je kao nedovoljnu prvu ponudu kineske grupe, ali ukupan iznos dodatka na koji je taj fond pristao ostaje tajna, kao i "pristojna cena" postavljena od stručnih udruženja. Taiped se ograničio da proceni ukupnu vrednost transakcije na milijardu i po evra, što je suma postignuta visokom akrobatikom koja se sastojala u tome što su prodajnoj ceni dodati poreski prihodi koji su mogli nastati u jednom danu, kao i investicije od 350 miliona evra obećane od samog kupca.
Ovaj proračun je kao cev sa dve slavine. Pre transakcije prodaje, Coscova filijala koja imala kontrolu na dva kontejnerska terminala poklanja OLP-u pravo na korišćenje koncesija u vrednosti od 35 miliona evra godišnje. Međutim, sada će dve trećine te sume biti isplaćivane većinskom vlasniku OLP-u; drugačije rečeno: novac ide iz levog džepa kompanije Cosco u njen desni džep. Tako se grčka država lišava rente koja joj je ostajala do (…)