Džastin Trudo je trenutno možda i najomiljeniji političar na svetu, bar sudeći prema medijima. Zvali su ga „užasno zgodnom lisicom od sirupa“ i dobio je bitnu ulogu u usmerenoj onlajn marketing kampanji za Njujork tajms, koji sad odjednom želi „specijalno izveštavanje“ iz Kanade. Francuski mediji trend slede u stopu, pa je Courrier International Trudoa proglasio „čovekom godine“, dok je Le Point otišao i korak dalje i, pozivajući se na Ničea, nazvao mladog Džastina „novim političkim natčovekom“. Lako je razumeti, u Francuskoj Le Penove, Olandovog patosa, kalkulacija i kombinacija od levog centra pa do krajnje desnice, osećaj čežnje za zgodnim, mladim političarem poput Džastina Trudoa. U tom svojstvu on i stupa na svetsku pozornicu kao iskupitelj.
Trudo je naročite pohvale dobio zbog sastava svoje vlade, s obzirom da je rodno ravnopravna i da u njoj učestvuje solidan broj ljudi koji nisu belci. Njegov „zeznuti“ ministar odbrane, kanadski sikh i bivši vankuverski policajac koji je prešao u obaveštajnu službu, opisivan je kao „Hardžit Sadžan, primer ’veličanstvene raznovrsnosti’“. Mnoge ovakve i slične priče ne pominju da je Sadžan, dok je radio sa obaveštajnim službama u Avganistanu, bio odgovoran za predaju zatvorenika avganistanskim vlastima, koje su te ljude – od kojih je većina prosto bila na pogrešnom mestu u pogrešno vreme – podvrgavale mučenju i silovanju. Ipak, sve to nije važno, jer su važni Sadžanovi čuveni brkovi i njegov fetišizovani sikhski identitet kao sastavni deo nove kanadske ideologije – ideologije „Sunčevog puta“.
„Sunčev put“, izjavio je Trudo posle neočekivane pobede, u samozadovoljnom govoru koji je pozdravljao raznovrsnost i delovao bitno baš usled toga što je u SAD izabran Tramp, a o usponu Le Penove, desnom zaokretu britanske premijerke, itd. da ne govorimo. Iako nije levičar ni u jednom pogledu, Trudoova kampanja bila je levlja od kampanje tradicionalne partije radničkog pokreta, Nove demokratske partije (NDP). Vremenom su delovi kanadske sindikalne birokratije, pa čak i baze, prešli na Trudoovu stranu, otuđeni od NDP koja se sve više priklanja ideologiji „trećeg puta“.
Sindikalne vođe, tek probuđene iz teškog mamurluka pod otvoreno antisindikalnim režimom Stivena Harpera, nazivaju Trudoa „prijateljem radnika“ samo zato što nema nameru da ukine kolektivno pregovaranje. Vođa Kanadskog kongresa rada, Hasan Jusuf, naklonjen je Trudou i njegovoj vladi samo zato što omogućuju operacionalizaciju građanske demokratije, sa ozakonjenim kolektivnim pregovaranjem. To ukazuje na radikalno smanjena očekivanja radničke klase u Kanadi.
Sindikalne birokrate, pre svega u privatnom sektoru, koje su pristalice ideologije „progresivne konkurentnosti“, oduševljeno su pozdravile Trudoa i pozvale ga da govori na jednoj od njihovih konvencija. U nadi da će Trudo obezbediti „investicije“ u autoindustriju i infrastrukturu, sindikalne vođe smatraju da je jedini način da se dođe do napretka, ili bar da se sačuvaju ostaci „unutrašnjih država blagostanja“, u tome da Kanada ostane „konkurentna“. A baš je „konkurentna“ slobodna trgovina Trudoova ideološka matrica i srž njegove spoljne politike. Uoči pregovora o Kanadsko-evropskom trgovinskom sporazumu (CETA), sindikati su odjednom zanemeli, iako je sporazum loš po radnike u Kanadi i Evropi.
Poštovanje prema kineskom kapitalizmu
Trudo može da, mrtav ozbiljan, kaže da podržava i iskreno veruje u širenje ljudskih prava i s tim povezanih vrednosti, dok u isto vreme ugovara trgovinu oružjem sa Saudijskom Arabijom do sada neviđenog opsega. Kanada je postala drugi najveći trgovac oružjem na Bliskom istoku. Zapravo, pravna regulativa je izmenjena tako da kanadska oružana i teška industrija može da izvozi oružje Saudijcima koje će ovi koristiti da ubijaju kako sopstvene građane, tako i građane Jemena i Bahreina. Kako ističe Džon Bel u tekstu za kanadski Socialist Worker: „Dosadašnja regulativa je značila da kanadski izvoz oružja ’ne sme da se koristi u svrhe koje ugrožavaju (…)