Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

AMERIČKI ZAKONI PROTIV NACIONALNOG ZAKONODAVSTVA

Ako je u dolarima, naše je

Evropske multinacionalne korporacije koje su kršile određena pravila platile su američkim vlastima preko 40 milijardi dolara u kaznama. Da li bi SAD da budu globalni policajac, umesto da zakonima zapravo zavedu red u poslovni svet?

„Suočavamo se sa izuzetno velikim brojem američkih zakona koji su osmišljeni tako da služe ciljevima ekonomske i političke imperije, odnosno da joj donose privredne i strateške prednosti“, reči su kojima je Pjer Leluš, poslanik Republikanaca, prošlog oktobra izvestio Odbor za spoljne poslove i finansije francuske Narodne skupštine. Tom prilikom, predstavljao je izveštaj istraživačke misije koja je za temu imala ekstrateritorijalnost američkih zakona, a koji je, za socijalističkog poslanika Kristofa Premaa, bio „jezivo“ štivo. Tek pošto je BNP Paribasu i Alstomu 2014. godine naloženo da plate ogromne kazne (prva firma u iznosu od 8,9 milijardi dolara, a druga od 772 miliona), francuski političari i mediji su obratili pažnju na američku nameru da sopstveni pravni poredak i zakone nametnu drugim zemljama, makar to bile i najbliže saveznice.

Sâm proces počeo je još 1977. godine sa Zakonom o stranim nedozvoljenim radnjama (FCPA), koji je donet u okviru širih antikorupcijskih napora. U početku je važio samo za američke firme, ali je 1998. to prošireno i na inostrana preduzeća. Potom je, u drugom koraku inicijative, usledilo nekoliko zakona koji su saradnju sa državama kojima su SAD uvele sankcije proglasili krivičnim delom. U to su spadali i Iran, Kuba, Libija i Sudan. Posle 11. septembra, Patriotski zakon je obuhvatio i pranje novca od strane terorista i krijumčara drogom, što je američkim agencijama – pre svega Državnoj bezbednosnoj agenciji (NSA) – dalo veća ovlašćenja u pogledu pristupa digitalnim podacima.

Dod-Frenkov zakon iz 2010. je Komisiju za hartije od vrednosti (SEC) ovlastio da istražuje sve što značajno doprinosi nezakonitim radnjama u SAD, čak i kada se transakcija obavlja van SAD i ne uključuje aktere iz SAD. Zakon o poreskoj usklađenosti stranih računa (FATCA), donet 2010. godine, dao je američkim poreskim vlastima ekstrateritorijalne moći (vidi okvir): strane banke su u obavezi da se ponašaju kao njihovi agenti i predaju sve podatke o računima i imovini američkih građana, poreskih obveznika i lica sa dvojnim državljanstvom.

Naposletku, Kongres je prošlog septembra doneo Zakon o sprovođenju pravde nad pomagačima terorizma, poništivši Obamin veto i omogućivši svim američkim građanima, žrtvama terorizma, da pokrenu sudski postupak protiv bilo koje države koja je neposredno ili posredno u vezi sa terorističkim napadima na američkom tlu. Na prvi pogled, Zakon je u nišanu imao Saudijsku Arabiju zbog toga što nije sprečeno učešće saudijskih državljana u napadima 11. septembra, ali je zapravo u pitanju bilo opravdanje postupaka protiv država koje bi se, čak i posredno, mogle smatrati odgovornim za dela svojih državljana. Sve to je protivno načelu imuniteta suverena, s obzirom da ne razlikuje individualnu i kolektivnu odgovornost.

Na zadatku širenja dobrih vesti

Druga strana svih tih pametno osmišljenih zakona je jasna težnja za hegemonijom. Veliki broj ljudi u SAD se smatra članovima izabranog naroda čija je sudbina da širi dobre vesti i čini dobra dela, i misle da su im i volja i vizija svetskog kalibra. Pored toga, ubeđeni su i da sredstva te ideologije – dolar, engleski jezik i običajno pravo (naspram evropskog kodifikovanog prava) – treba svima nametnuti.

Tehnološka dostignuća i finansijalizacija su Americi pružila sredstva za to. „Sve što je potrebno da bi američki sudovi ustvrdili da je nešto u njihovom domenu“, tvrdi Pol-Alber Ivans, bivši predsednik francuskog Nacionalnog advokatskog saveta, „jeste da određena transakcija bude obavljena u dolarima, ili da se razmena elektronske pošte obavi preko američkih servera“.

Ovakvu „sudsku spoljnu politiku“ prate izdašna davanja. Sve počinje od obaveštajnih službi: CIA, NSA i FBI, uz pomoć svojih agenata u ambasadama, šalju informacije, oslanjajući se, ukoliko ima potrebe, na plaćene izvore i nevladine organizacije. Podatke obrađuju Ministarstvo pravde (DOJ), Ministarstvo finansija, Komisija za hartije od vrednosti, Federalne rezerve i Kancelarija za kontrolu strane imovine (OFAC), koja nadzire postupanje (…)

Obim celog teksta : 2 064 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

Žan-Mišel Katrepoan

je autor Alstom: scandale d’Etat (Alstom: državni skandal), Fayard, Pariz, 2015.
PREVOD: Vuk Vuković

Podeli ovaj tekst