Ima već 25 godina tome od kako sociolozi koriste izraz „antisistemski pokret“, posebno su ga koristili Imanuel Volerstin i Đovani Arigi, da bi opisali različite leve snage koje su neprijateljski nastrojene spram kapitalizma. Ova sintagma ostaje i danas relevantna na Zapadu, ali njeno značenje se promenilo. Protestni pokreti koji se poslednjih deset godina sve više umnožavaju se više ne bune protiv kapitalizma nego protiv neoliberalizma, odnosno, protiv deregulacije finansijskih tokova, privatizacije javnih usluga i produbljivanja socijalnih nejednakosti (ovakva vladavina kapitala je u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama ustanovljena od 1980-ih). Politički i ekonomski poredak koji je proizišao iz ovoga su vlade desnog i levog centra gotovo ravnodušno prihvatile, učvršćujući princip mišljenja koji jedinstveno ilustruje maksima Margaret Tačer „Nema alternative“ (There is no alternative, TINA). Kao reakcija na ovaj sistem razvila su se dva tipa pokreta. Bilo desni ili levi, vladajuća klasa ih stigmatizuje kao jedinstvenu pretnju populizma.
Nije slučajno to što su se ovi pokreti najpre pojavili u Evropi, pa tek onda u Sjedinjenim Američkim Državama. Šezdeset godina nakon Rimskog ugovora, objašnjenje je jednostavno. Jedinstveno tržište iz 1957, prolongirano od strane Evropske zajednice za ugalj i čelik (koju je osmislio Robert Šuman da bi istovremeno izbegao obnavljanje vekovnog francusko-nemačkog neprijateljstva i da bi konsolidovao ekonomski posleratni rast Zapadne Evrope), je bilo proizvod perioda pune zaposlenosti i rasta prosečne plate, usidrenja predstavničke demokratije i razvoja sistema redistribucije. Trgovinski sporazumi koji su proizilazili iz jedinstvenog tržišta su zadirali u suverenitet država članica, ali su se dodatno osnaživali.
O budžetima i deviznim kursevima se odlučuje na međunarodnom nivou, u parlamentima koji su odgovorni pred svojim biračima i gde se energično bore različite političke orijentacije. Pariz je takođe bio primer ograničenja pokušaja Briselske komisije da proširi svoje prerogative. Francuska u vreme De Gola, ali i Zapadna Nemačka Kondrada Adenauera, na mnogo dikretniji način, vodile su spoljnu politiku nezavisno od Vašingtona i bile su sposobne da mu se odupru.
Kraj „slavnih trideset“ (trente glorieuses) godina je uzdrmao ovu konstrukciju. Od sredine 1970-ih, razvijena kapitalistička društva ulaze u dugačku fazu pada, koju analizira američki istoričar Robert Brener : deceniju za decenijom se događa trajni pad stope rasta, usporavanje produktivnosti, smanjenje radnih mesta i uvećanje nejednakosti, a sve obeleženo oštrim recesijama. Od početka 1980-ih, najpre u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama, a potom u celoj Evropi, strategija se preokrenula u pravcu smanjena socijalnih davanja, privatizacije industrije i javnih službi, deregulacije finansijskih tržišta. Na scenu je stupio neoliberalizam. U Evropi je, međutim, ovo zahtevalo vreme za uspostavljanje posebno rigidne institucionalne forme, jer se broj država članica koje će postati deo Evropske Unije učetvorostručio, obuhvatajući na taj način ogromno područje tržišta radne snage na istoku.
Od Jedinstvenog tržišta (1986) preko Pakta o stabilizaciji i rastu (1997) do Fiskalnog pakta (2012), nacionalne parlamente su zamenile birokratske strukture vlasti koje štiti narodna volja, kako je predviđao i tvrdio ultraliberalni ekonomista Fridrih Hajek. Kada je mehanizam pokrenut, nametnute su drakonske mere štednje odozgo, bez saglasnosti biračkog tela, pod zajedničkim rukovodstvom Evropske Komisije i ponovo ujedinjene Nemačke koja je postala najmoćnija država Unije i čiji dominantni mislioci su predvideli hegemoniju na kontinentu. U istom periodu, Unija i njene članice prestaju da imaju značajnu ulogu u svetu i prestaju da deluju drugačije od američkih smernica. U poslednjoj fazi ovog podređivanja, EU se smestila na stranu novih hladnoratovskih politika protiv Rusije, koje orkestrira Vašington a plaća Evropa.
Ukidanje demokratske kontrole
Čim se oligarhijska kasta EU, ignorišući uzastopne referendume, sve više igra narodne volje i unosi budžetske diktate u Ustav, nije čudo što izaziva toliko protestnih pokreta sa svih strana. Kako oni izgledaju? U jezgru Evrope pre njenog proširenja, odnosno zapadne Evrope hladnog rata (izuzmimo na trenutak centralnu i istočnu Evropu, čija topografija je bila radikalno drugačija), desničarski pokreti, kao opozicija sistemu, dominiraju u Francuskoj (Nacionalni front, FN), Holandiji (Partija za slobodu, PVV), Austriji (Slobodarska partija, FPÖ), Švedskoj (Švedske demokrate, SD), Danskoj (Danska narodna partija, DF), Finskoj (Istinski Finci, PS), Nemačkoj (Alternativa za Nemačku, AfD) i u Ujedinjenom Kraljevstvu (Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva, UKIP).
S druge strane, u Španiji, Italiji i Irskoj prevladavaju levi pokreti, odnosno Podemos, Siriza i Šin Fejn. Italija je poseban slučaj, jer kombinuje antisistemski pokret koji je jasno smešten na desnici, Severna liga (LN), i još moćniju partiju koja pevazilazi podelu na levicu i desnicu: Pokret pet zvezdica (M5S). Ekstra-parlamentarna retorika ove poslednje po pitanju poreza i imigracije je smešta na desnu stranu, ali njene parlamentarne akcije je pre smeštaju levo, jer se stalno suprotstavlja vladi socijaldemokrata, posebno u pogledu pitanja obrazovanja i deregulacije tržišta rada, kao i zbog njene odlučujuće uloge u neuspehu implementacije projekta autoritarnog italijanskog Ustava. Ovome treba dodati i Momentum, organizaciju koja je podržavala neočekivani izbor Džeremija Korbina na čelo Laburističke partije u UK. Sa izuzetkom nemačke AfD, svi desničarski pokreti su se pojavili nakon krize 2008, a neki tokom 1970-ih ili ranije. S druge strane, uspon Sirize i rođenje M5S, Podemosa i Momentuma proizilazi iz globalne finansijske krize.
U ovom opštem kontekstu, ključna činjenica je da pokreti desnice nadmašuju pokrete levice, ako prosuđujemo na osnovu broja zemalja u kojima dominiraju i prema njihovoj ukupnoj izbornoj snazi. Ova prednost se može objasniti strukturom neoliberalnog sistema, protiv kojeg se pokreti bune, koji svoj najbrutalniji i najkristalniji izraz onoga što je postao ima u Evropskoj Uniji.
Neoliberalni poredak se zasniva na tri principa: redukcija i privatizacija javnih službi, ukidanje demokratske kontrole i predstavljanja, deregulacija faktora proizvodnje. Sva tri su sveprisutna na nacionalnom nivou u Evropi i drugde, ali najintenzivnije se manifestuju unutar Evropske Unije. Ovo je očigledno u pritiscima na Grčku, u serijama izigranih referenduma, u rastućem obimu platnog dampinga. U političkoj areni, glavne snage podstiču nezadovoljstvo stanovništva i motivišu proteste koji su neprijateljski nastrojeni prema sistemu i koji se tiču mera štednje, gubitka suvereniteta i imigracije.
Antisistemski pokreti se (…)