Početkom 2000-ih, osnovni zakon Turske doživeo je reformu u skladu sa evropskim standardima u pogledu poštovanja fundamentalnih sloboda, čime je otvoren put za razgovore o pristupanju Turske Evropskoj Uniji. Umanjena je i prevlast vojske u političkoj sferi, pre svega u Savetu za nacionalnu bezbednost, čiji su i sastav i uloga izmenjeni u oktobru 2001. AKP se držala ovog kursa kada je došla na vlast 2002. godine; štaviše, uvela je Evropsku konvenciju o ljudskim pravima u tursko zakonodavstvo i formalizovala rodnu ravnopravnost i ukidanje smrtne kazne u okviru reformi iz 2004. Osim toga, sprovedene su i reforme građanskog i krivičnog zakonika, kao i demilitarizacija sudstva (ograničenje moći vojnih sudova i podvrgavanje pripadnika vojske građanskom pravu u odgovarajućim slučajevima). Ovakva liberalizacija turskog političkog sistema mnogima je bila iznenađujuća, naročito ako se ima u vidu istorijat AKP kao islamističkog pokreta.
Politička kriza iz 2007. je dovela do raspisivanja izbora na kojima je AKP dobila apsolutnu većinu u parlamentu, sa dve trećine poslaničkih mesta. Bio je to prvi put da je stranka bila u prilici da sprovede institucionalne reforme čiju je dinamiku mogla u potpunosti da kontroliše. Kada je kemalistički establišment (vojska, viši sudovi i univerzitetska hijerarhija) blokirao izglasavanje Erdogana za predsednika u parlamentu, AKP je na referendumu promenila ustav: trajanje predsedničkog mandata je smanjeno sa sedam na pet godina i uvedeno je biranje predsednika na opštim izborima. Ove reforme bi, doduše, stupile na snagu tek nakon isteka sedmogodišnjeg mandata tadašnjeg predsednika Abdulaha Gula. Tako je Turska od 2007. do 2014. ostala klasičan parlamentarni sistem, u kome je Gul imao ograničenu ulogu posrednika, dok je Erdogan upravljao zemljom kao premijer.
Nova ustavna reforma iz 2010. je promenila ovlašćenja sudske vlasti, najpre u pogledu sastava Ustavnog suda i Vrhovnog saveta sudija i tužilaca. Zatim je 2011. AKP po treći put pobedila na parlamentarnim izborima, i to u vreme pritisaka na slobodu medija i nezavisnost sudstva, tj. progona novinara i oduzimanja licenci. AKP je imala u planu da, u ovakvom kontekstu, donese novi ustav, mada je vlada uskoro prešla na zagovaranje predsedničkog sistema, s obzirom da je osnovni tekst ustava pisan u vreme puča iz 1980. Ovaj projekat bio je mnogo više od pokušaja da se sprovede stari cilj AKP: predsednička vlast sa širokim ovlašćenjima bila je posledica Erdoganovog nastojanja da se osigura u pogledu sopstvene političke budućnosti. Posle tri mandata (što je maksimum za poslanike i ministre, (…)