Dok je Jevgenije Zamjatin 1920. pisao roman Mi, prvu distopiju XX veka, nije znao da stupa na ogromnu teritoriju koju će istraživati pisci poput Oldus Hakslija, Džordža Orvela, Artur Kestlera, Ire Levina... Ovaj pomorski inžinjer, boljševik od 1905, vrlo rano upoznat sa carističkim sudovima, u svojim tridesetima je postao poznati autor. Te „radosne i strašne zime 1917/1918. kada se sve pokrenulo i šibalo ka nepoznatom“ stavio je svoj talenat u službu revolucije i postao ključni akter uzavrelog književnog života. Ali vrlo uskoro je počeo misliti kako je „libertetski“ duh 1917. konfiskovalo „ljubazno osoblje“. Kako bi utekao bankrotu i izdaji ideala, stvorio je kontra-utopiju savršenog sveta, etabliranog šest vekova pre naše ere, kao „Jedinstvenu Državu“ u kojoj „matematički nepogrešivo“ vlada sreća.
Predvođeni Dobrotvorom, ljudi odnosno „brojevi“ (jer nema više imena) su se konačno prizvali „Razumu“. Ničeg ne nedostaje, sve je regulisano: rad, seksualna aktivnost, obroci, odmor i ne zaboravimo dva „lična sata“ dnevno. Stari gospodari sveta – ljubav i glad – su poraženi, prvog je pobedio Lex sexualis („svaki broj ima pravo — kao na seksualni proizvod — na svaki broj“), a drugi je pobeđen proizvodnjom hrane na bazi nafte. Svako živi sa svakim u stanovima sa staklenim zidovima. Trajna i apsolutna transparentnost jamči ortodoksiju i simboliše jedinstvo.
D-503, konstruktor Integrala (svemirskog broda namenjenog potčinjavanju vanzemaljske populacije Razumu), sa entuzijazmom počinje pisati beleške „slaveći lepotu i veličinu Države“. Sve dok jednog dana tokom šetnje sa O-90, njegovom ljupkom partnerkom kojoj je zbog toga što je niža od standarda Materinske norme zabranjeno da rađa, ne sretne I-330, „tananu, oštru, gipku i čvrstu kao bič“. Mlada žena ima lice „kao X“ poput nepoznate jednačine koja remeti matematičku mudrost i izjeda integritet sistema.
Ona je ta koja će biti otkroviteljica: jer se u prizmi želje sve racionalne konstrukcije ruše, ostavljajući snove, (…)