Ako se za stotinak godina istoričari budu zanimali za istoriju Jugoslavije u drugoj polovini 20. veka da li će biti dovoljno da analizom arhivske građe utvrde ko je donosio ključne odluke i da potom analizom svakodnevnog života iz sredstava masovnog opštenja i pregledom filmova otkriju glavne teme, probleme, vrednosti i težnje stanovništva? Osim politike, da li će biti dovoljno da se vidi kakvu je muziku slušala omladina ovoga doba, kako se odevala, koje su bile vodeće humorističke TV serije, i sl? I kako će to sve istoričari objašnjavati? Da li će samo prikazivati razne strane ovog mnoštva kao jednako važne ili će neke isticati kao važnije? Da li će budući istraživači u ovom sačuvanom nepreglednom dokumentarnom materijalu tražiti i misaone obrasce koji su ga uokviravali, opojmljavali i na taj način osmišljavali realni život ovoga doba? Koliko će u traženju suštinskog i određujućeg činioca naše epohe biti kasnije važno raspoznati ključne pojmove doba u kojima se iskazivala poželjna vizija društva i slika javnog neprijatelja? Koji će pojmovi biti važni kod redukcije složenosti naše epohe? Da li samo oni koji su ostali zabeleženi u leksikonima i enciklopedijama svoga doba ili i drugi koji su bili prisutni i u vodećim političkim i kulturnim dokumentima? Drugim rečima, šta će za stotinak godina značiti u rekonstrukciji prošlosti našeg regiona odgonetanje ne kvantitativne strane retorike (učestalost termina) nego unutrašnjeg smisla pojmova kao što su radničko samoupravljanje, etatizam, udruženi rad, birokratija, staljinizam, nesvrstanost? I kako će iz ovih pojmova budući analitičari rekonstruisati moć koju je ova hegemona semantika pravdala odnosno diskurs ondašnje vlasti kome su ovi pojmovi bili oružje, ali koji su s druge strane i regulisali glavne vrednosti stanovništva i osmišljavali njihova životna očekivanja? Ili jedan drugi primer? Šta danas znače pojmovi narodnjačka zajednica, Treći Rajh, poreklo lišeno jevrejske krvi, poredak velikog prostora, strana krv i sl. i šta su značile ove odredbe kao diskursi moći u Nemačkoj između 1933. i 1945. godine? Premda je, naravno, teško i naslutiti, a pogotovo predvideti analitičke mogućnosti buduće misli o društvu ipak bi još danas valjalo obaviti neke predradnje koje bi sadašnjicu, a buduću prošlost možda učinile preglednijom. Kako to učiniti bez uprošćavanja? Može li se, naime, smisao određene istorijske epohe i njena unutrašnja suštinska usmerenost, a koju ne iskazuju samo nametnute vrednosti nego i težnje stanovništva određenog doba, bolje razaznati istraživanjem onih hegemonih idejnih entiteta (pojmova i diskursa) koji su ovu smisao zgušnjavali, nametali, ali i koja je spontano prihvatana? Da li centriranje prošlosti oko ključnih istorijskih pojmova manje uprošćava istu nego što su to činile one poznate tradicionalne verzije istorije koje su se iscrpljivale u biografijama vladara i vojskovođa i u opisu ratova, ili one druge savremenije verzije koje su pratile teže uhvatljive duže procese modernizacije, globalizacije i sl? Drugačije rečeno, u kakvom su odnosu događaj, proces i pojam s obzirom na saznajni potencijal u rekonstruisanju prošlosti?
Kod procene potencijala ovih analitičkih kategorija treba imati na umu refleksivnost kao važnu komponentu istorije kao nauke. Da bi analiza prošlosti bila refleksivna uvek treba imati na umu ne samo izvorni nego (…)
