Prošlog 30. marta, predstavljena je Deklaracija o zajedničkom jeziku u Sarajevu, od strane brojnih regionalnih intelektualaca u cilju da stavi tačku na lingvističke svađe koje su delile četiri bivše jugoslovenske republike od devedesetih. „Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan“, navodi se u preambuli ovog dokumenta, koji tvrdi: „Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi.“ Kako navodi srpski lingvista Ranko Bugarski, „razlika je da u našoj državi ove varijacije nose ime, dok se u slučaju globalnih etniteta, koji nemaju taj status, njihova zvanična imena izgubljena.“
Na reakcije se nije dugo čekalo. Najživlje su došle iz Hrvatske. Tokom uskršnje propovedi, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, zagrmeo je: „To je agresija protiv hrvatskog jezika koja priprema drugu agresiju!“, dok je konzervativna predsednica Kolinda Grabar-Kitarović navela da je „ovaj takozvani zajednički jezik politički projekat koji je umro sa Jugoslavijom“. Na srpskoj strani, lingvista Miloš Kovačević je rekao: „Ako ne imenujemo ovaj jezik, to je zato što svi znaju da je to srpski jezik.“ Ovaj vatreni nacionalista srpski jezik smatra „blagom“ koje susedni narodi pokušavaju da „ukradu“.
U vreme Jugoslavije, nije bilo nikakve sumnje o postojanju zajedničkog jezika kojim je govorilo nekih petnaest miliona ljudi na Balkanu, ne računajući pritom veliku dijasporu. Ovaj jezik je zvan „srpsko-hrvatskim“ ili „hrvatsko-srpskim“ i mogao se pisati koristeći dva alfabeta, latinicu ili ćirilicu – oba načina pisanja su se sistematski učila. Bio je to uobičajeni jezik komunikacije u federalnim institucijama i komandni jezik Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Živeo je paralelno sa mnogim drugim govornim i učenim jezicima u federaciji – slovenskim i makedonskim (zvanični jezici u tim federacijama), ali i albanskim, italijanskim, mađarskim, romskim, rusinskim, češkim, turskim, slovačkim, itd.
„BHCS“ na Sorboni
Nakon krvavog raspada federacije, početkom devedesetih, više ne postoji nijedan termin povodom kojeg postoji konsenzus u označavanju ovog jezika inače poznatog kao srpsko-hrvatski. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu prepoznaje ga kao bosansko-hrvatsko-srpski (BHS), dok Sorbona predlaže naziv „BHCS“ gde je „C“ oznaka za crnogorski. Kao (…)
