Opijeni tehnološkim hibrisom, futurolozi ne zaklapaju o dobrobitima nezaustavljivog razvoja veštačke inteligencije. U svom delu Mit o singularitetu. Žan-Gabrijel Ganasija upozorava na demiurške opasnosti vezane za istraživanje tehnologije koja će nužno prevazići čovečanstvo. Singularitet: za zagovornike veštačke inteligencije, poput Vernora Vindža, informatičara i romanopisca koji stoji iza popularizacije ovog pojma, ili Rejmonda Kurcvejla, informatičara transhumanističkog ubeđenja i direktora inžinjeringa u Guglu, on označava trenutak u kom će mašine razviti superiornije kognitivne sposobnosti od ljudi i kada će ljudi početi da se priključuju na uređaje koji će pojačavati njihove intelektualne kapacitete. To bi značilo i ontološku promenu čovečanstva.
Ovakav tehnofilski košmar, doduše, još uvek se muči sa veoma stvarnim ograničenjima: algoritamske tehnike autonomnog učenja mašina do sada nisu proizvele ni jednu novu konceptualizaciju. Prema Ganasiji, „tehnoproroci“ su oživeli mitološke principe gnostičkog tipa zasnovane na ideji popravljanja nesavršene prirode. Hipoteza o „singularitetu“ podseća na dogmatsko religijsko ubeđenje koja brka sposobnost za sprovođenje proračuna i apsolutnu mogućnost predviđanja budućnosti.
Iza propagirane namere, Ganasija vidi politički i ekonomski cilj: svakako, velike digitalne kompanije popularizuju koncept „singulariteta“ kako bi osnažile svoj imidž, ali ne možemo u potpunosti odbaciti ideju da njihove vođe ne počinju i same da veruju u sumanute postavke ovog mita. Kao što je to je slučaj, na primer, i sa biometrijom, pravnom državom, katastrima i porezima, oni žele da prevaziđu javne strukture nametanjem sopstvenih tehnoloških okvira – njihova ambicija je da odmene državu.
Uprkos uvreženom mišljenju, ne postoji nikakav tehnološki usud koji bi negirao mogućnost političkog izbora. To ilustruje i socijalistički projekat Salvadora Aljendea u Čileu. Zasnovan na kibernetskoj tehnologiji, on je pocrtavao značaj strategije (…)