Televizijski studio kao i svaki drugi. Po modelu koji postoji širom sveta, meksički novinari organizovali su prenos debate predsedničkih kandidata te zemlje. Autfiti, frizure, uvežbani osmesi, sve je isto kao što bi bilo i u francuskoj, nemačkoj ili američkoj izvedbi. I tako sve dok jedan od kandidata nije počeo da čeprka iza svoje govornice. Kada je našao šta mu je trebalo, Hoze Antonio Meade, kandidat Institucionalne revolucionarne partije (PRI, desnica), pred kamerama je pokazao teško čitljiv papir. Ovaj dokument, pun uokvirenih imena i strelica, dokazivao je nelegalno bogaćenje njegovog protivnika, Rikarda Anaje Korteza, kandidata koalicije na čijem čelu se nalaze Partija nacionalne akcije (PAN, desnica) i Partija demokratske revolucije (PRD, levi centar). Ne skidajući osmeh s lica, Kortez se okrenuo sopstvenoj hrpi dokumenata i iz nje izvadio svežanj daktilografskih beležaka koje dokazuju manipulacije i prevare čoveka koji ga je upravo optužio. I ostalih pet kandidata, poneseni scenom koju su videli, kreću da pretražuju sopstvene papire i da zahtevaju reč... Tokom čitavog programa, optužbe za malverzacije letele su s jednog kraja studija na drugi, mada nije delovalo kao da naročito pogađaju one kojima su upućene. Glavna tema predizborne debate održane 22. aprila 2018. godine? Mere koje bi kandidati po dolasku na vlast preuzeli u borbi protiv korupcije...
Mito za pristup vodovodnoj mreži
U očima svojih političkih vođa, Meksiko je poput džinovske pinjate – lutka od kartona punjena bombonama i igračkicama koju deca lome udarcima štapa na rođendandskim proslavama. Pinjate koja se prilikom svakih izbora puni novim nagradama. Tokom mandata tada aktuelnog predsednika Enrikea Penje Nijeta (PRI) niz skandala doveo je do suđenjâ šesnaestorici guvernera (ili bivših guvernera), uz nekoliko zatvorskih kazni. Jedan od njih, Havijer Duarte, ističe se po tome što je proneverio više od 3 milijarde dolara tokom vođenja federalne države Verakruz. Kada korupcija uključuje cifre s ovoliko nula, ona prestaje da bude hobi beskrupuloznih političara i postaje ekonomska aktivnost za sebe. Svetska banka procenjuje da ona čini 9% meksičkog BDP-a. više nego turizam.
Ovakva situacija pogoduje određenim ljudima. Nakon što je tetošio špansku kompaniju Iberdrola (specijalizovanu za eksploataciju prirodnog gasa) dok je bio predsednik, Felipe Kalderon (2006-2012) sada uživa u debelim tepisima kancelarije upravnog odbora ove firme, čiji je postao član. Zabrinuti zbog istrage koja se vodi oko optužbi za korupciju vezanih za brazilsku firmu Odebreht. većina meksičkih poslanika je prošlog marta glasala protiv krivičnog gonjenja visokih funkcionera odgovornih za lično profitiranje.
U skorije vreme, izborni sud je odobrio kandidaturu na predsedničkim izborima guvernera države Nuevo Leon, Hajmea Eliodora Rodrigeza Kalderona, uprkos tome što je 58% potpisa potrebnih za podnošenje kandidature proglašeno falsifikovanim. „Prema zakonu, on mora da ima dovoljan broj potpisa“, izjavio je jedan od sudija. „Nema reči o tome da potpisi moraju biti validni“ (El pais, 12. april 2018).
Prema određenim procenama, meksički poreski obveznici daju najmanje 14% svojih prihoda na zadovoljenje potreba korumpiranih funkcionera – za porodice koje se izdržavaju od minimalca, ovaj broj se penje na 33%. Što se tiče preduzeća, preko trećine je navelo da su morala da daju mito kako bi dobila javne ugovore, a 36,7% samo da bi dobila priključak na vodovodnu mrežu (prosek za latinsku Ameriku je 15,8%, dok je za Karibe 8,5%). Dok neko istresa pinjatu, drugi moraju da je pune...
Ovakav kontekst nesumnjivo objašnjava rast popularnosti Andresa Manuela Lopeza Obradora, od milošte nazvanog „AMLO“, u istraživanjima javnog mnjenja. On se oduvek predstavljao kao borac protiv „mafije koja je otela Meksiko“ – što je i naslov jedne od njegovih brojnih knjiga, objavljene 2010. Ova upornost je vremenom ubedila ljude da je on čovek čvrstih ubeđenja.
Međutim, pred izbore je postavljano pitanje odlučuju li zaista Meksikanci i Meksikanke o sudbini svoje zemlje? „Kad god bi se kandidovao, ’AMLO’ bi vodio u anketama“, priseća se istoričar Masimo Modonezi. „Pa ipak, na kraju bi uvek pobedio kandidat sistema.“ A to je važilo davno pre prve kandidature Lopeza Obradora.
Godina je 1988: problematični kandidat zove se Kautemok Kardenjas. On je disident iz redova vladajuće partije koji kritikuje njenu desničarsku orijentaciju. Na veče (…)