Budimpešta, 23. maja 2018. godine: Stiven Benon, obučen u komotni tamni sako i raskopčanu ljubičastu košulju preko majice na kratki rukav, obraća se skupu mađarskih intelektualaca i drugih istaknutih ličnosti. „Baklja koja je raspalila Trampovu revoluciju zapaljena je 15. septembra 2008. godine u 9 časova kada je banka Liman bradrs oterana u bankrot.“ Bivši strateg Bele kuće itekako je svestan da je kriza naročito teško pogodila državu u kojoj se nalazi. „Elite su spasile sebe same, a čitav rizik prebacile su na društvo“, nastavio je ovaj nekadašnji potpredsednik banke Goldman Sahs čiju političku karijeru finansiraju hedž fondovi. „A da li je običan čovek dobio svoj bejlaut?“ Ovaj „socijalizam za bogate“ je na više mesta širom planete doveo do „prave populističke pobune. Dve hiljade i desete godine, Viktor Orban je došao vlast u Mađarskoj“; on je bio „Tramp pre Trampa“.
Jednu deceniju nakon ove finansijske oluje, pogoršavanje svetske ekonomske situacije i evropska kriza javnog duga sklonjeni su sa Blumberg terminala (softver za praćenje finansijskih tokova, prim. prev.) koji prate vitalne znake kapitalizma. Međutim njima izazvani potresi dodatno su pojačali dva velika sistemska poremećaja.
Na prvom mestu, radi se o poremećaju međunarodnog liberalnog poretka uspostavljenog po okončanju Hladnog rata, koji se zasnniva na Organizaciji severnoatlantskog sporazuma (NATO), zapadnim finansijskim institucijama i liberalizaciji tržišta. Iako se proročanstvo Mao Zedunga o tome da će istočni vetar nadjačati zapadni još nije ispunilo, geopolitičko prestrojavanje je otpočelo: gotovo trideset godina nakon pada Berlinskog zida, kineski državni kapitalizam širi svoj uticaj. Oslonjena na rastuću srednju klasu, „socijalistička tržišna ekonomija“ vezala je svoju budućnost za dalju globalizaciju trgovine koja podriva zapadne proizvodne industrije. Između ostalih i privredu SAD koju je Donald Tramp obećao da će spasiti „pokolja“ u svom prvom predsedničkom obraćanju.
Šok 2008. i odgovori na njega su, sa druge strane, uzdrmali političko uređenje koje je u tržišnim demokratijama videlo kraj istorije.
Propast bogatih tehnokrata iz Njujorka ili Brisela koji su u ime stručnosti i modernosti sprovodili nepopularne mere utabala je stazu oholim konzervativnim vođama. Od Vašingtona preko Budimpešte do Varšave, Tramp, Orban i Jaroslav Kačinjski u istoj meri se pozivaju na kapitalizam u kojoj to rade i Barak Obama, Angela Merkel, Džastin Trudo ili Emanuel Makron; međutim, njihov kapitalizam pokreće drugačija kultura – „iliberalna“, nacionalna i autoritarna; kultura koja slavi duboku unutrašnjost, a ne vrednosti velikih metropola.
Ovaj rascep je podelio vladajuće klase. Njega su javnosti predstavili i pojačali mediji koji horizont političkog izbora svode na ova dva „zavađena brata“. Nove desničarske snage takođe žele da obogate bogataše, međutim one nastoje da to postignu tako što će iskoristiti osećaj koji liberalizam i socijaldemokratija izazivaju među jednim delom (često najvećim) širokih slojeva društva: gađenje pomešano s gnevom.
„Mi smo obnovili Kinu“
Odgovor na krizu 2008. godine neobnovljvo je razrušio tri glavna lajtmotiva bajke o dobroj državi koju su političari levog i desnog centra pričali od pada Sovjetskog saveza. Ni globalizacija, ni demokratija, ni liberalizam nisu iz nje izašli netaknuti.
Pre svega, internacionalizacija ekonomije nije povoljna po svaku državu, kao ni po većinu radnika na Zapadu. Pobeda Donalda Trampa na predsedničkim izborima je u Belu kuću uvela čoveka koji već dugo tvrdi da je globalizacija, umesto da bude profitabilna za Sjedinjene Američke Države, dovela do slabljenja ove države i do jačanja njenih geostrateških rivala. S njime je „prvo Amerika“ zamenila „win-win“ geslo ideologa slobodnog tržišta. Tako je četvrtog Avgusta u Ohaju, industrijskoj državi oko koje se republikanci i demokrate obično bore, ali u kojoj je Tramp pobedio Hilari Klinton sa osam procenata razlike, američki predsednik podsetio na ogroman (i rastući) deficit platnog bilansa – „817 milijardi dolara godišnje!“ – pre nego što je ponudio sledeće objašnjenje: „Ja cenim Kineze. Ali čak ni oni ne mogu da veruju koliko smo im popuštali na sopstvenu štetu! Mi smo zaista obnovili Kinu; vreme je da obnovimo našu državu! Ohajo je izgubio 200000 radnih mesta u proizvodnji od kad se Kina vratila u Svetsku trgovinsku organizaciju (STO) [2001. godine]. STO, totalna katastrofa! Decenijama su naši političari dopuštali drugim zemljama da kradu naše poslove, da potkradaju naše bogatstvo i da pljačkaju našu ekonomiju.“
Početkom prošlog stoleća, industrijski razvoj SAD i mnogih drugih država išao je ruku pod ruku sa ekonomskim protekcionizmom; carinski porezi dugo su bili glavni izvor prihoda javnih vlasti, budući da porez na dobit nije postojao pre Prvog svetskog rata. Citirajući Vilijama Mekinlija, republikanskog predsednika koji se na čelu države nalazio od 1897. do 1901. godine (poginuo kao žrtva anarhističkog atentata) Tramp je ustvrdio: „Njemu je bila jasna ključna važnost carinskih poreza za očuvanje moći države.“ Bela kuća ih u poslednje vreme uvodi bez oklevanja – i bez osvrta na propise STO-a. Turska, Rusija, Iran, Evropska unija, Kanada, Kina: svake nedelje uvode se trgovinske sankcije protiv država, prijateljskih ili ne, koje su se našle na nišanu Vašingtona. Pozivanje na „nacionalnu bezbednost“ omogućuje Trampu da zaobiđe amin Kongresa čiji članovi, kao i lobisti koji finansiraju njihove kampanje, ostaju privrženi slobodnom tržištu.
U Sjedinjenim Američkim Državama oko pitanja Kine stvara se sve veći konsenzus, tačnije oko sukoba s njom. I to ne samo iz trgovinskih razloga: Peking uživa status jednog od glavnih geostrateških rivala. Pored toga što njegova ekonomska moć – osam puta veća od ruske – i njegov ekspanzionizam u Aziji izazivaju podozrenje, tamošnji autoritarni politički model takmiči se sa onim koji emanira iz Vašingtona. Štaviše, američki politikolog Frensis Fukujama, i pored toga što tvrdi da je njegova teorija iz 1989. godine o nepovratnom i univerzalnom trijumfu liberalnog kapitalizma još uvek validna, u njoj vidi jedan ključni nedostatak: „Kina je ubedljivo najveći izuzetak od pravila ’kraja istorije’, jer je ona svoju ekonomsku modernizaciju sprovela sve vreme ostavši diktatura. (...) Ukoliko se njen rast nastavi i tokom predstojećih godina i ona postane najveća ekonomska sila na svetu, priznaću da je moja teza u potpunosti oborena.“ U suštini, Tramp i njegovi lokalni protivnici slažu se najmanje oko jedne stvari: on smatra da međunarodni liberalni poredak previše košta SAD, a oni da kineski uspeh preti da na terenu pretekne Ameriku.
Nije dalek put od geopolitike do politike. Globalizacija je dovela do uništavanja radnih mesta i pada broja radnika na Zapadu – samo u poslednjih deset godina njihov udeo u BDP-u Sjedinjenih Država pao je sa 64 na 58%, što je godišnji gubitak od 7500 dolara (6500 evra) po radniku !
Proteklih godina američki radnici najviše su skrenuli udesno upravo u onim industrijskim predelima koje je uništila kineska konkurencija. Naravno da možemo pripisati ovu izbornu promenu čitavoj lepezi „kulturoloških“ faktora (seksizmu, rasizmu, privrženosti vatrenom oružju, protivljenju abortusu i homoseksualnim brakovima, itd.), ali to bi značilo da zatvaramo oči pred ekonomskim objašnjenjem koje je makar u istoj meri verovatno: metamorfoza demokratskih glasača u republikanske desila se paralelno sa drastičnim padom broja okruga u kojima preko 25% zaposlenih radi u proizvodnji sa 862 na 323 između 1992. i 2016. godine. Pre četvrt veka, oni su u gotovo jednakoj meri glasali za obe velike partije (otprilike po 400 okruga za svaku). Dve hiljade i šesnaeste godine Tramp je pobedio u 306; Hilari Klinton u 17. Ulazak Kine u STO za koji se zalagao demokratski predsednik – i to Bil Klinton – trebalo je da ubrza transformaciju te zemlje u liberalno kapitalističko društvo. Taj potez je američkim radnicima izrazito ogadio globalizaciju, liberalizam i glasanje za demokrate...
Nedugo nakon propasti Liman bradrsa, bivši predsednik američke Federalne rezerve mirnim glasom je objasnio: „Zahvaljujući globalizaciji, američku javnu politiku su u velikoj meri zamenile globalne tržišne snage. To ko će biti idući predsednik ne pravi naročitu razliku izvan pitanja nacionalne bezbednosti.“ Deset godina kasnije niko se ne usuđuje da ponovi ovu dijagnozu.
U centralnoevropskim državama čiji se rast još uvek zasniva na izvozu, preispitivanje globalizacije ne tiče se trgovinske razmene. Ipak, tamošnji moćnici bune se protiv „zapadnih vrednosti“ koje nameće Evropska unija, smatrajući ih slabašnim i dekadentnim jer blagonaklono gledaju na imigracije, homoseksualnost, ateizam, feminizam, ekologiju, razaranje porodice, itd. Takođe, oni dovode u pitanje demokratski karakter liberalnog kapitalizma, što ipak nije neosnovano. Jer, što se tiče jednakosti i političkih i građanskih prava, želja da se ista pravila odnose na sve je previše puta izneverena nakon 2008. godine: „Nije pokrenut postupak niti protiv jednog visoko pozicioniranog bankara“, otkriva novinar Džon Lančester. „Tokom skandala sa štednim bankama (poznatijeg pod nazivom (…)