Istoriografija skorašnje prošlosti je, uz ekonomiju, nesumnjivo, intelektualna disciplina u kojoj vladaju najdublje podele. Ona nosi mogućnost osvrta na emancipatorske i revolucionarne poduhvate koji su se odvijali tokom istorije; postoje brojna rešenja alternativna kapitalizmu, koja samim svojim postojanjem osporavaju njegovu tvrdnju da predstavlja jedini mogući oblik društvene organizacije. Ovaj stav, kao i potreba da se progresivnim aktivistima i aktivistkinjama približi istorija čiji su deo, naveli su italijanskog komunističkog filozofa, Domenika Losurda, koji je preminuo u junu ove godine, da se upusti u poduhvat opšte kritike dominantne istoriografije.
Prvo polje koje je podvrgao svojoj analizi bio je idejni razvoj političkih snaga. Nastavljajući se na radove Đerđa Lukača o istoriji nemačke misli on je pokušao da dovede u pitanje veliki liberalni narativ o večitom sukobu između slobode i totalitarizma koji se može naći, na primer, u delima Karla Popera. Kroz istraživanje političkog liberalizma Losurdo je produbio uvid, koji je u obliku slutnje prisutan i kod Karla Marksa, o dubokoj ambivalentnosti ove filozofije u njenom razvoju od XVII do XIX veka, od Džona Loka do Aleksisa de Tokvila, od ideja o prirodnom pravu do slobode pojedinca. Liberalizam zagovara univerzalizaciju prava, među kojima je glavno pravo svojine. Ova ideja u teoriji pruža osnovu za emancipaciju manjinskih grupa, ali se može koristiti i kao opravdanje pogoršavanja položaja onih kojima se pomenuta prava uskraćuju – primer ropstva adekvatno ilustruje ovu suštinsku „ekskluzivnu klauzulu“ liberalizma. Granica između liberalne i konzervativne tradicije je, u najmanju ruku, nejasna...
Losurdov metod spaja filozofiju i istoriju, suočavajući koncepte kojima istoričari i istoričarke barataju sa terminima koje koriste kako bi ih izražavali. On ovaj metod primenjuje na najpoštovanije pisce, poput Fridriha Ničea, što mu omogućava da ospori čitanja koja njihove najkritičnije koncepte (rob, žena, (…)