Ko god da je ikad je preturao po policama polovnih knjižara zasiguno je naleteo na neko od dela Platona, Vilijama Šekspira ili Voltera u jeftinom izdanju neke od starih biblioteka klasika. „Classiques Larousse“ („Larus klasici“) u Francuskoj – pokrenuta 1933. godine, „Little Blue Books“ („Male plave knjige“) u Sjedinjenim Američkim Državama, ili „Penguin Classics“ („Pingvin klasici“) u Velikoj Britaniji su svi svojevremeno bili izuzetno popularni. Zajedno sa svojim prethodnicama, oni su tokom protekla dva veka na međunarodnom nivou igrali značajnu ulogu u intelektualnom obrazovanju siromašnijih slojeva.
Prvi poduhvati ovog tipa datiraju iz ranog XIX veka, iako je „Bibliothèque bleue“ („Plava biblioteka“) – čije su knjige uglavnom prodavali ulični prodavci novina – još u XVII veku uvela princip jeftinih antologija. Sasvim je izgledno da su ovi pristupačni romani, drame i udžbenici bili jedan od glavnih izvora kulture za manje obrazovane slojeve. Još 1799. godine, francuski štampar i slovoslagač, Fransoa-Amroaz Dido (1730-1804) pokrenuo je „Collection des classiques français et latins“ („Kolekcija francuskih i latinskih klasika“), koja je izlazila u više izdanja, na papiru različitog kvaliteta, sa odgovarajućim cenama: objavljivao je Horacija, Vergilija, Žana de Lafontena...
Drugi su krenuli da se ugledaju na njega. Tokom prve trećine XIX veka, Đovani Silvestri osmislio je „Biblioteca scelta di opere italiane antiche e moderne“ („Probrana biblioteka antičkih i modernih italijanskih dela“). Otprilike u isto vreme, neustrašivi Karl Jozef Mejer je u Nemačkoj pokrenuo „Miniatur-Bibliothek der Deutschen Klassiker“ („Mala biblioteka nemačkih klasika“) koja je ubrzo postala vrlo uspešna – tvrdeći da Johan Volfgang fon Gete i Fridrih fon Šiler pripadaju svima, sa čime se držaoci autorskih prava nisu slagali... – a, u Engleskoj, Vilijam Pikering izdaje „Aldine Edition of the British Poets“ („Oldin izdanja Britanskih pesnika“) u pedeset i tri toma.
Povećanje broja školovanih, industrijalizacija proizvodnih tehnika, popularizacija principa kolekcija i ubeđenje određenih ljudi – da je bitno načiniti znanje dostupnim svima – doveli su do umnožavanja izdanja antologija dela koja se smatraju najboljim proizvodima ljudskog uma. Rutledž i Mekmilan u Velikoj Britaniji, kao i Ecel i Ašet u Francuskoj, vodili su nemilosrdan rat cena tokom druge polovine XIX veka kako bi osvojili što veći deo nacionalnog tržišta, a panteoni klasičnih dela igrali su ključnu ulogu u njihovim izdavačkim strategijama. Pjer Žil Ecel jer 1848. bio šef kabineta Alfonsa de Lamartina – tadašnjeg ministra spoljnih poslova – i, budući da je bio republikanac, nakon restauracije imperije odlazi u egzil u Belgiju. Ovaj prijatelj Žana Masea, osnivača Lige narodnog obrazovanja (Ligue de l’enseignement), izdavao je dela Pjera Žozefa Prudona, Žila Verna, i, počevši od Magasin d’éducation et de récréation („Časopis za obrazovanje i rekreaciju“), stvara posebna izdanja za omladinu. Škotski izdavač Nelson, specijalizovao se za zbirke reprinata na originalnim jezicima ili u prevodu, u Francuskoj, Nemačkoj, Mađarskoj i Španiji, uz pokušaje u Kini i Rusiji. Bilo je moguće ostvariti ogroman uspeh: 1884. godine, Frederik Varn i kompanija tvrdili su da su za petnaest godina prodali tri i po miliona primeraka iz svoje kolekcije „Chandos Classics“ u okviru koje je izdato preko sto naslova (Šekspir, Volter, Skot, Vergilije, Migel de Servantes), dok je Nelson 1913. godine objavio da u svojoj glavnoj štampariji proizvodi trideset hiljada knjiga nedeljno.
Tokom narednog stoleća entuzijazam nije opao. Ovi poduhvati su najčešće bili (…)