Dvadeset i petog novembra 2018. godine, ruska obalska straža ukrcala se na tri ukrajinska ratna broda koji su pokušali da prođu kroz Kerčki moreuz. Flotila koja je krenula iz Odese uputila se prema Azovskom moru, na koje izlazi nekoliko stotina kilometara ukrajinske obale. Nevezano sa sam incident, ovo pomorsko koškanje odigrava se u regionalnom bezbednosnom kontekstu ruske ofanzive koja traje od aneksije Krima 2014. godine.
Rivalstvo oko izlaza na ovo zatvoreno more poslednja je stavka na dugačkoj listi sporenja Rusije i Ukrajine. Incident od 25. novembra je samo najnovije, i najozbiljnije, u nizu ukrcavanja i nenajavljenih inspekcija brodova u Azovskom moru od početka 2018.
Prema sporazumu iz 2003. godine, ovo more je, pravno gledano, zajednička teritorija Rusije i Ukrajine. Ovaj dokument garantuje potpunu slobodu kretanja civilnih i vojnih brodova obeju zemalja kroz vode Kerčkog moreuza. Međutim, od kako je preuzela Krim, Rusija je de facto stekla kontrolu nad ulazom u Azovsko more, budući da sad poseduje obe strane moreuza koji ga odvaja od Crnog mora. Njena vojna nadmoć u odnosu na Ukrajinu stoji iza tendencije ka pretvaranju azovskog pomorskog prostora u „rusko jezero“. U maju 2018. godine, Rusija je otvorila most kojim se spojila sa Krimskim poluostrvom.
Njegova izgradnja, koja je koštala otprilike 3 milijarde evra, dodatno je povećala pritisak na Kerčki moreuz. Moskva je zaoštrila pravila prolaza jednostrano uvedena radi zaštite teritorije. Rusija veruje – osnovano ili ne – da će Ukrajina pokušati da uništi most, na šta su određeni glasovi iz Kijeva, poput poslanika Ihora Mosijčuka, otvoreno pozvali.
Novembarska kriza izbila je zbog toga što je Ukrajina, odbivši da se povinuje procedurama prolaska koje nameće Rusija, odlučila da naruši novi status quo u kom je na gubitku. Da je postojala želja, ovi mali brodovi mogli su biti dopravljeni kopnenim putem, kao što je urađeno u septembru sa dva patrolna čamca. Takođe, dvadeset i četvrtog septembra, grupa od dva ukrajinska vojna plovila – remorkera i spasilačkog broda – prošla je kroz Kerčki moreuz bez ikakvog incidenta, nakon što je objavila svoju nameru i pod bliskom prismotrom ruskih snaga. Odlučivši da ovog puta ne ostavi svoje brodove da, u skladu sa dogovorom iz 2003. godine, čekaju u dugom redu koji se proteže ispred moreuza ukrajniska mornarica sigurno je računala na to da će Rusi odgovoriti silom. Njena želja je bila da dobije vojnu pomoć dela Organizacije severoatlantskog pakta (NATO) kojoj Kijev, za sada bezuspešno, pokušava da pristupi.
Krajem septembra Vašington je Ukrajini za 10 miliona dolara prodao dva mala patrolna čamca napravljena za američku obalnu stražu krajem 1980-tih. Radilo se pre o političkom gestu nego o istinskom osnaživanju ukrajinskih pomorskih kapaciteta. Patrolni čamci su dostavljeni bez naoružanja i elektronskih sistema. Pored toga, uzevši u obzir njihovu zastarelost, oni mogu biti lake mete po kojima će ruske obalne baterije i vazdušne i pomorske snage prvo zapucati.
Predizborne kalkulacije su svakako igrale ulogu u pokušaju da se probije kerčka blokada. Ukrajina na izborima u martu i aprilu 2019. godine bira novog predsednika. Za trenutnog šefa države, Petra Porošenka, ovi izbori su delikatno pitanje: pre pomorske operacije o kojoj je reč on je, prema anketama javnog mnjenja, mogao da računa na podršku samo 10% glasačkog tela, što je značilo da se nalazi na četvrtom mestu, daleko iza favoritkinje, Julije Timošenko. Pored toga, određeni glasovi – u Moskvi, ali i u Kijevu – tvrde da je hteo da uvede vanredno stanje i vojnu upravu kako bi poremetio izborni kalendar i povećao verovatnoću svog ulaska u drugi krug. Međutim, umesto šezdeset dana vojne vladavine koju je ciljao da uvede na čitavoj teritoriji, zbog kritika upućenih na njegov račun u parlamentu, morao je da se zadovolji sa trideset dana u deset oblasti na istoku države. Iako ova odluka neće uticati na izborni rok u martu, ona će učvrstiti predsednikov imidž kao ratnog vođe, na šta on računa kako bi podigao svoju ugroženu popularnost.
„Mehur zabranjenog pristupa“
Poenta incidenta za Rusiju bila je potvrda suvereniteta koji ona tvrdi da ima nad Krimom i nad Kerčkim (…)