Od 22. februara niz ogromnih demonstracija protiv vlasti zahvatio je Alžir. Radi se o pokretu od istorijskog značaja. Nikada ranije, od kako je osvojio nezavisnost, Alžir nije svedočio ovakvoj pobuni – istovremeno nenasilnoj i prisutnoj širom čitave zemlje, uključujući i gradove na jugu. Svakog petka, na prvi dan vikenda, na ulice se slivaju kolone od stotina hiljada nezadovoljnih. U njima se nalaze ljudi svih uzrasta, naročito mladi koji do sada nisu pokazivali zainteresovanost za politiku. Ostalim danima nedelje elan ne jenjava, te se organizuju okupacije i marševi pojedinačnih grupacija (advokatski, studentski, učenički, novinarski, penzionerski, itd). Što se tiče Abdelaziza Buteflike, on je dugo ćutao. Onemoćao i bez sposobnosti da govori, ovaj pacijent državne bolnice u Zeraldi javnosti se nije obratio od 2013. godine, a izjave određenih visokih zvaničnika potkrepljuju sumnje da nije u stanju da upravlja državom.
Nakon što se vratio iz Švajcerske u koju je otputovao početkom februara zbog „redovnih medicinskih pregleda“, on se ipak obratio alžirskoj javnosti putem niza pisama, obećavajući da neće preuzeti peti mandat i proglasivši rezultat glasanja na predsedničkim izborima 18. aprila nevažećim. Time je de facto – i na neodređeno vreme – produžio svoj četvrti mandat sve do sazivanja „nacionalne inkluzivne konferencije“ – nejasno definisanog sastanka na koji je „civilno društvo“ već pozivano da „iznese svoje predloge“. Narod Alžira, upoznat sa teškim zdravstvenim stanjem sada već bivšeg predsednika sve vreme se pita: koja to siva eminencija odlučuje i postupa u predsednikovo ime? Ko sastavlja pisma narodu? Ko postavlja i smenjuje premijere? Čija je zapravo ideja ova nacionalna konferencija?
Ova pitanja tiču se identita ljudi poznatih kao „donosioci odluka“. Ovaj termin prvi put je iskoristio Mohamed Budiaf, po povratku iz progonstva, 16. januara 1992. godine. Država je tada prolazila kroz duboku političku krizu nakon što je predsednik Čadli Bendžedid pod pritiskom vojske podneo ostavku, a Visoki savet za bezbednost (VSB) poništio rezultat parlamentarnih izbora u čijem prvom krugu je Islamski front spasa (Front islamique du salut – FIS) odneo pobedu. „Razgovarao sam sa donosiocima odluka i odlučio sam da se odazovem na poziv Alžira“, objavio je nekadašnji istaknuti član Narodnooslobodilačkog fronta (Front de libération nationale – FLN) kako bi objasnio odluku da stupi na čelo Visokog državnog saveta (VDS), privremenog tela koje je trebalo da popuni ustavni vakuum nastao odlaskom Bendžedida sa mesta predsednika. Budiaf, koga će manje od šest meseci kasnije ubiti oficir njegove lične garde, ipak nije otkrio ko su ti „donosioci odluka“ koji uspeli da ubede njega – dugogodišnjeg disidenta – da pruži sopstveni legitimitet režimu kog je konstantno kritikovao, pre nego što se bio povukao iz politike.
„Tri četvrtine predsednika“
Ogromna većina stanovništva Alžira, ubeđena da je funcija predsednika VDS-a samo paravan, nije bila iznenađena njegovim oprezom. U aprilu 1992. Budiaf je sam priznao određenim novinarima da ne poznaje „sve donosioce odluka“. Nakon toga, često su se pominjala imena generala Larbija Belkeira, Kaleda Nezara, Mohameda Mediena, zvanog „Tufik“ i Mohameda Lamarija. Međutim, ni dan danas niko zaista ne zna kako, niti uz pomoć kog procesa tajnih pregovora, su „januaristi“ odlučili da okončaju „alžirsko proleće“, odnosno demokratsku tranziciju koja je otpočela nakon krvavih nereda u oktobru 1988. Alžirske vlasti koje su tada otvorile vatru na stotine mladih (…)