Baš kao France Télécom u prošlosti ili Francuska nacionalna železnička kompanija SNCF danas, Univerzitetska bolnica u Tuluzu se suočava sa naglim porastom samoubistva zaposlenih. Izveštaj konsultantske kompanije osnovane 2016. godine je jasan: četiri osobe koje su okončale svoj život u roku od nekoliko nedelja u istoj godini (od kojih je jedna osoba to uradila u prostorijama CHU) učinile su to zbog radnih uslova. U jednom od 26 000 internih dokumenata koje je štampa otkrila sledeće godine. medicinska sestra zaposlena na odeljenju za ginekologiju opisuje svakodnevnicu: „Ugrožavanje života pacijentkinja, loše tretiranje bola, degradirana slika (pacijentkinje su po nekoliko minuta ostavljane da budu uprljane povraćkom) (...) Loša psihološka podrška (pacijentima je nedavno obznanjeno da imaju rak, ali lekari nemaju vremena da razgovaraju o tome) (...) Ekipa je iscrpljena fizički (nemaju čak ni pet minuta pauze između 13.30h i 23.00h) i moralno (osećaj loše obavljenog rada i ugrožavanja života pacijenata).“
Od tada, stvari nisu mnogo napredovale. Februara 2019. jedan pacijent umire od srčanog udara u sali za hitne slučajeve. Medicinska sestra na dužnosti te noći, koja je bila na svom radnom mestu od deset sati ujutro, primila je preko petnaest pacijenata. Nije imala vremena da pruži prvu pomoć. Početkom maja 2019. opet ista priča na odeljenju za intenzivnu digestivnu negu, gde je kompjuterski problem doveo do smrti pacijenta.
Od 2015. godine sindikati su upravi poslali oko šezdesetak obaveštenja o štrajku. Održano je najmanje četrnaest štrajkova (samo u 2019. je bilo pet štrajkova), ne računajući dvadesetak kolektivnih mobilizacija, desetak obuhvatnih akcija i parodijske koreografije negovatelja i negovateljica koje imaju preko šest miliona pregleda na društvenim mrežama. „U dečjoj bolnici je broj zaustavljanja bolesti u prva četiri meseca 2019. za 20% veći od onog iz istog perioda prošle godine“, objašnjava Sandra C. koja je dvadeset godina aktivna u javnoj bolnici, od toga sedamnaest godina u dečjoj bolnici u Tuluzu. „Imamo utisak da nas uprava tretira kao brojeve. Njena jedina svrha je da sprovede smanjenje troškova i broja zaposlenih. A potrebno nam je najmanje šest stotina zaposlenih u celoj bolnici i to hitno“.
Zaposliti? Nemoguće! Uzvraća uprava koja je uglavnom pretvorena u „mršavi menadžment“ (lean management) – prema doktrini optimizacije učinkovitosti koju su razvili japanski inženjeri grupe Toyota nakon Drugog svetskog rata, a potom rafinirali u neoliberalnim epruvetama Tehnološkog instituta u Masačusetsu. Cilj? Proizvesti što više sa što manje ljudi, čak i po cenu da se ekipe dovedu do same ivice izdržljivosti.
Loši uslovi rada, ograničenja isplativosti koja zabranjuju povećanje broja zaposlenih, zaposleni koji okončavaju svoje živote jer ne mogu da izdrže svoje profesionalne aktivnosti: potrebno je reagovati... Pa inicijativa Uprave za ljudske resurse (DRH) upravo to i čini: (…)