Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

SLUČAJ SRBIJA: BOJKOT IZBORA U STABILOKRATIJI

Zatvoreničke dileme

Građani Srbije spremaju se za još jedan praznik demokratije zakazan za april ove godine. Opozicija preti bojkotom izbora, a autokratski neoliberalni režim Aleksandra Vučića koristi sva raspoloživa sredstva da efekte bojkota neutralizuje i sačuva legitimitet u očima Brisela i Vašingtona

Tog 12. marta 2019. godine, na godišnjicu atentata na premijera Zorana Đinđića, srpska opozicija je povukla potez koji je predsednika Aleksandra Vučića prvi put tokom sedmogodišnje vladavine prinudio na defanzivu i povlačenje. Iz šešira političkih trikova, nakon neuspelih performansa, protesta i upada u zgrade Predsedništva i RTS-a, opozicioni velikaši izvukli su ono što im je jedino preostalo — pretnju bojkotom izbora.

„Zahtevamo momentalne ostavke predsednika Srbije Aleksandra Vučića, predsednice Vlade Ane Brnabić i predsednice Narodne skupštine Maje Gojković. Tražimo izbore na svim nivoima koji će se održati nakon 6—9 meseci u kojima bi mediji bili slobodni i ispunjeni ostali zajednički zahtevi opozicije za fer i poštene izbore”, naveli su u svom saopštenju opozicionari ujedinjeni oko „Sporazuma sa narodom“.

Shvativši da bi ih učestvovanje u još jednoj izbornoj trci pod uslovima gotovo potpune medijske kontrole i zarobljenih institucija dodatno dotuklo, a njihove vapaje o tobožnjoj diktaturi relativizovalo i učinilo izlišnim, odlučili su da vlasti uskrate legitimitet i, jednostavno, nameštenu izbornu igru prestanu da igraju. Na krilima antirežimskih protesta „Jedan od pet miliona“, tim potezom bacili su rukavicu u lice i predsedniku Vučiću, ali i EU kojoj bilo kakve turbulencije u varljivoj stabilokratiji sa nedefinisanim državnim granicama, nisu baš na listi prioriteta.

Uistinu, pretnja bojkotom, uz seriju ozbiljnih kriminalnih afera koje su zasule vlast, izazvala je ozbiljnu nervozu među naprednjacima. Žmarci su prošli i niz kičmu birokratskog aparata međunarodne zajednice koja je, brže-bolje, organizovala seriju dijaloga i okruglih stolova između dve zaraćene strane kako bi stvari vratila u stare dobre legalističke okvire. Suočen sa realnim problemom uskraćivanja legitimiteta u atmosferi oštre političke polarizacije u društvu, Vučić je formalno odlučio da uđe u pregovore oko ravnopravnih i fer izbornih uslova. Međutim, taj potez je bio samo kupovina vremena za reorganizaciju i prilagođavanje na novonastale okolnosti. Koliko su sami pregovori između vlasti i opozicije bili besmisleni i pro forme, najbolje ilustruje apsurdni Zaključak Vlade Srbije od 23. septembra kojim se sugeriše svim funkcionerima da moraju da poštuju zakon i ne koriste svojstva funkcionera u stranačke svrhe.

Pregovori su se brzo razotkrili kao farsa, do objektivnog poboljšanja izbornih uslova nije došlo, a suštinski zahtev opozicije — jednaka medijska zastupljenost u periodu od šest do devet meseci pre izbora — nije čak bila ni na „stolu“.

„Nema te opozicije koja neće bojkotovati, oni koji budu izašli na ove izbore izlaze iz nekih svojih ličnih razloga — da osvoje neke mandate ili u dogovoru sa Aleksandrom Vučićem“, objavio je samouvereno još početkom septembra Dragan Đilas, bivši gradonačelnik Beograda, uspešni biznismen i jedan od „lidera“ Saveza za Srbiju, raznorodne političke grupacije koja okuplja najveći broj srpskih opozicionih stranaka.

Ipak, skoro šest meseci kasnije, stanje i samopouzdanje u opoziciji daleko je od razloga za optimizam, a Đilasova izjava pokazala se proročanskom, ali ne na način kome se on nadao.

Tri odsto popusta na kolaboraciju

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić, pored uzurpacije svekolike vlasti, veliki je ljubitelj šaha, i u svojim političkim izjavama često koristi šahovsku igru kao metaforu. Kada je opozicija 17. marta opsedala zgradu Predsedništva tražeći njegovu ostavku, on i ministar policije Nebojša Stefanović na Instagramu su objavili fotografiju na kojoj bezbrižno igraju šah. „Šah uči brže nego bilo koja druga igra o životu, a ako se dobro igra šah, lakše se pobeđuje i prevazilaze problemi“, izjavio je Vučić jednom prilikom.

I zaista, suočen sa bojkotom izbora, povukao je sve moguće poteze kako bi eventualne efekte bojkota poništio, koristeći u te svrhe sve raspoložive partijske i državne resurse.

Znajući da se uspešnost bojkota opozicije neće toliko meriti izlaznošću birača, koliko činjenicom da nakon izbora u parlamentu neće biti nikog sem stranaka na vlasti i manjinskih partija, odlučio je da napravi, organizuje i finansijski podrži, sopstvenu opoziciju. Pored oslanjanja na već postojeće stranke koje nisu na vlasti, ali koje su kritičnije prema opoziciji nego prema režimu (LDP Čedomira Jovanovića, LSV Nenada Čanka, SRS Vojislava Šešelja), država je intenzivirala podršku „Srpskoj desnici“, ekstremističkoj stranci Miše Vacića, bivšeg huligana koji sa vladajućom strankom ima duboke veze godinama unazad. U septembru prošle godine, Vacić je poguran “crnim džipovima“ vladajuće stranke, ušao i u lokalni parlament u Medveđi. Toliko se ohrabrio da je u svojim govorima opozicionim političarima pretio davljenjem u Drini.

Bildovanje ekstremne desnice Vučiću pomaže i time što njegova „umerenost“ još više dolazi do izražaja, pa tako na izbore izlazi i „Levijatan“, aktivistička organizacija koja iza maske (bukvalno maske jer uglavnom nose fantomke) zaštitnika životinja spremnih na nasilje, sve manje uspešno skriva (…)

Obim celog teksta : 2 539 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

Saša Dragojlo

je novinar i kolumnista iz Beograda.

Podeli ovaj tekst