Dve hiljade dvadeset i prva godina, tokom koje smo obeležili sto pedeset godina od osnivanja Pariske komune, takođe je stogodišnjica još jednog ustanka — Kronštatske komune. Kronštat je bio luka u kojoj je bila smeštena ruska baltička flota čiji su mornari igrali istaknutu ulogu u revolucijama 1905. i 1917. godine. Njihov prestiž bio je toliko veliki da ih je Lav Trocki nazvao „slavom i čašću Revolucije“.
Do zime 1920—1921. godine spoljni neprijatelji boljševičke revolucije bili su potučeni. Ipak, njeni unutrašnji problemi postajali su sve mnogobrojniji. Vanredne autoritarne mere „ratnog komunizma“ više nisu delovale opravdano, a ekonomska situacija bila je katastrofalna: urušavanje proizvodnje, glad, nestašice… Sovjeti, u čije ime je revolucija sprovedena, delovali su kao puke ljušture pod kontrolom partije na vlasti. U februaru 1921. godine u više gradova — Petrogradu (ranije poznatom kao Sankt Peterburg), Moskvi i drugima — izbili su štrajkovi koji su ubrzo nasilno ugušeni. Kada su kronštatski mornari čuli za situaciju u Petrogradu, odlučili su da se svrstaju uz štrajkače i, u rezoluciji usvojenoj na oklopnjači Petropavlovsk, stali su iza njihovih zahteva. Nju su prvog marta jednoglasno potvrdili svi prisutni delegati, sa izuzetkom tri glasa boljševičkih vođa. Idućeg dana uspostavljen je privremeni revolucionarni komitet čiji je zadatak bio da organizuje život u gradu i pripremi njegovu odbranu.
Četvrtog marta Lenjin i Trocki proglasili su Kronštat odgovornim za „pobunu“; narednog dana Radio Moskva emitovao je poruku koja je avionom dostavljena pobunjenicima: „Ako ne odustanete, pobićemo vas kao jarebice.“ Napori Eme Goldman i Aleksandra Berkmana, dvoje američkih anarhista ruskog porekla, da posluže kao medijatori nisu urodili nikakvim plodom. Ustanici su, s druge strane, izjavili: „Naša borba je pravična. Mi branimo vlast sovjeta od partija. Želimo da se narodni predstavnici slobodno biraju. Izvitopereni sovjeti koje je Komunistička partija otela (…)