Pretpostavka na kojoj implicitno počiva značaj koji međunarodne i domaće vlasti pridaju dijalogu Beograda i Prištine mogla bi se ovako opisati: kosovski problem biće rešen kada zvaničnici Srbije i Kosova postignu (i, napokon, primene) sveobuhvatan politički sporazum. Ipak, iako nesumnjivo važan, politički sporazum može doneti rešenje samo za neke aktuelne političke probleme — gde je međusobno i međunarodno priznata granica, čiji je suverenitet nad svakim metrom kosovske zemlje, čija se zastava vijori ispred UN i slično, čija se himna intonira na nekom meču. I time, što se političara tiče, stvar je gotova. Od njih se i ovoliko jedva može očekivati.
Drugim rečima — ako čekamo da političko rešenje donese pomirenje između Srba i Albanaca, nikada se izmiriti nećemo. Sporazum će doći i proći, a ostaće nam neprijateljstvo, mržnja, sukobljeni narativi, dijametralno suprotno shvatanje balkanske istorije i ideja o večnom i nepomirljivom sukobu između Srba i Albanaca koji traje od pamtiveka i trajaće unedogled. Pre više od dvadeset godina, Ger Dujzings je u svojoj knjizi Religija i identitet na Kosovu napisao da „u glavama većine Srba i Albanaca, kao i posmatrača izvana, sada dominira slika duboko ukorenjenog i nepremostivog jaza između Srba i Albanaca, ‚drevnijeg‘ i oštrijeg nego podela u Bosni“. Zvuči kao da je juče napisano, a kako stvari stoje, ne vidim ni da će za još dvadeset godina izgubiti na aktuelnosti.
Za pomirenje, stoga, nije dovoljan, pa možda ni ključan, politički sporazum. Za pomirenje je potrebno nešto što menja stvari po dubini, što ulazi u srca i glave ljudi i tera ih da smekšaju i počnu drugačije da gledaju jedni na druge. Za pomirenje je, zato, potrebno najpre da ispričamo, i onda ponavljamo, neke drugačije priče od uobičajenih. Te bi priče trebalo da opovrgnu neke od ključnih predrasuda koje gajimo jedni o drugima ili često ponavljanih laži koje su se s vremenom uspostavile kao „istina“, od kojih se tri čine naročito važnima.
Dekonstrukcija domišljene istorije
Najpre, valjalo bi opovrgnuti ideju o tome da se naša međusobna istorija mahom sastoji od beskrajnih, vekovnih krvoprolića, masovnih zločina i etničkih sukoba i mržnje. Istražujući stereotipe koji su vekovima nastajali na Zapadu o „krvožednom“, „necivilizovanom“ Balkanu kao različitom u odnosu na Evropu, bugarsko-američka istoričarka Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan iznosi paradoksalnu tvrdnju: „Zaista, ima nečeg specifično neevropskog u činjenici da Balkan nikako ne uspeva da dosegne dimenzije evropskih pokolja.“
Drugim rečima, istorija evropskih naroda, pre svega međusobna istorija Nemaca, Francuza i Engleza, neuporedivo je krvavija i brutalnija od istorije odnosa Srba i Albanaca. Primera radi, dok je čitava Zapadna Evropa besnela u političkim i građanskim ratovima još od srednjeg veka, a u religioznim ratovima između katolika i protestanata sve do 17. stoleća, mi nemamo zabeležen nijedan srednjovekovni sukob između Srba i Albanaca. Recimo, dok je između Engleske i Francuske trajao takozvani Stogodišnji rat, vođen — s kraćim prekidima — od 1337. do 1453. godine, srpska i albanska vlastela, bez obzira na to da li su pod vlašću Nemanjića ili vizantijskih vladara, održava rodbinske i bračne veze i ne nalazi se na suprotstavljenim, zaraćenim stranama. Sredinom petnaestog veka, albanski nacionalni junak Đerđ Kastriot Skenderbeg u gradu Lješu na jadranskoj obali sklapa savez za borbu protiv Turaka sa albanskom vlastelom iz regiona, u čemu neki albanski istoričari vide i prvi pokušaj albanskog ujedinjenja. Ali nikada ni pre ni posle toga nije se albanska vlastela udruživala radi zajedničke, kolektivne borbe protiv Srba, i obratno.
Dalje, Zapadna Evropa ima dugu istoriju međusobnih verskih sukoba — recimo, samo u Bartolomejskoj noći, 1572. godine, francuski katolici brutalno su pobili desetine hiljada svojih sunarodnika sklonih reformaciji, a tzv. (…)