Spoljna politika (i „regionalna“ politika kao njen dio) država koje se uobičajeno i namjerno nejasno nazivaju državama Zapadnog Balkana određena je dejstvom više faktora. Na prvom mjestu, tu se prepliću interesi velikih sila, koje nastoje da ovo područje načine ili sačuvaju kao područje svoje geopolitičke dominacije ili barem participacije u diobi ekonomske, političke i vojne moći. Osim toga, spoljna politika, čiji važan dio su međusobni odnosi ovih država, opterećena je ratnom prošlošću i ideologizovanim viđenjem uzroka, toka i posljedica rata, koji naročito utiču na odnose država koje su u njemu na neki način učestvovale ili u kojima se on vodio. Na kraju, mada ne najmanje važno, neke od ovih država nastoje da se predstave kao regionalne sile, koje od pravih, velikih sila dobijaju priznanje da su najnaprednije u svom regionu, zbog čega pretenduju da budu tumači principa na kojima treba da se temelje i društveni poredak i odnosi u regionu.
Nacionalizam kao tehnologija vladanja
Nije zanemarljiva još jedna činjenica. Ekonomske i socijalne politike u državama regiona skoro su istovjetne. Zasnovane su na neoliberalnom konceptu, što u društvenom kontekstu perifernog kapitalizma i odsustva snažnog radničkog pokreta, može imati samo katastrofalne posljedice. Stoga, političke elite nastoje osnažiti poljuljani legitimitet tako što se prikazuju kao zaštitnici nacionalnih ili državnih interesa. To nije izraženo u svim državama u istoj mjeri, ali zaklinjanja da se neće dati Kosovo ili Bosna, ili da će se konačno postići nezavisnost Republike Srpske ili ravnopravnost bosanskohercegovačkih Hrvata, imaju snažan mobilizacioni potencijal. Nacionalizam se ne javlja samo kao neizostavni i najvažniji dio vladajuće ideologije, već i kao tehnologija vladanja. On je način da političke elite obnove legitimitet i da prežive naredne izbore.
Zato se spoljna politika, naročito njena „regionalna“ komponenta, javlja kao drugo „Ja“ unutrašnje politike, a stvarni ili lažni spoljnopolitički uspjesi služe da nadomjeste promašaje unutrašnje, u prvom redu ekonomske i socijalne, politike. Junačenje pred susjedima, a povremeno i pred briselskim i vašingtonskim birokratijama, treba da posluži kao zamjena za kukavičluk pred privatnim kapitalom, ili kao paravan za odsustvo volje i ideja za reformisanjem sistema, pošto o njegovoj promjeni političke elite ne žele ni da razmišljaju.
Ovakav odnos prema spoljnopolitičkim pitanjima nije pretjerano opasan, barem iz dva razloga. Prvi je što su sve političke elite, barem nominalno, opredijeljene za evropske integracije (ukoliko ih već nisu ostvarile, kao u Hrvatskoj) i za neoliberalni kapitalistički sistem, tako da su ispunile očekivanja moćnih sila (sa izuzetkom Rusije, ukoliko se radi o srpskoj političkoj eliti) u pogledu strateških ciljeva koje treba dostići ili održati. „Regionalne“ političke elite dio su „evropske porodice“ koja se zalaže za iste ciljeve — „slobodno“ tržište, privatnu svojinu, „kompetitivno-elitističku demokratiju“, Evropsku uniju, a skoro sve su i za NATO. Stoga, regionalnim političkim elitama ostaje da se, unutar političko-ekonomskog okvira koji im je zadat, a koji su prihvatile iz vlastitih polit-ekonomskih interesa, pokušaju izboriti za povoljno rješavanje onih pitanja koja su, sa stanovišta svjetskih sila, ipak drugorazredna, kao što su sudbina Bosne i Hercegovine ili Kosova i Metohije.
Drugi razlog je taj što pojedine države regiona, kad je riječ o rješavanju pitanja koja su za njih važna, nemaju protiv sebe do kraja jedinstven blok velikih sila, nego se i među ovim drugim pojavljuju značajne razlike. To je posebno vidljivo na primjerima Bosne i Hercegovine i Kosova. Velike sile, na primjer, različito vide problem uređivanja odnosa u Bosni i Hercegovini, počev od toga kako ova država treba da bude uređena, pa do toga da li je u njoj i dalje potrebno strano prisustvo u formi visokog predstavnika, protiv čega je Rusija nedavno otvoreno i jasno digla glas. Dok zapadne sile, iako bez jasne predstave kako bi trebalo da bude uređena i na koji način postignuto, zagovaraju jačanje državnih institucija, dotle se Rusija zalaže za status quo ili čak (…)
