Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

LEGLO AMERIČKIH, KANADSKIH, BRITANSKIH, AUSTRALIJSKIH I NOVOZELANDSKIH ŠPIJUNA

Anglofoni savez protiv Kine

Iako su Edvard Snouden (u egzilu) i Džulijen Asanž (u zatvoru) razotkrili široku mrežu koju je isplela američka obaveštajna služba, izgleda da nikome ne smeta savez pet špijunskih velesila: SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Stvoren posle Drugog svetskog rata, ovaj savez „five eyes“ živi svoju drugu mladost

Dugo je ovaj savez ostajao nevidljiv, čak i za vođe pomenutih zemalja. Australijski laburista Gof Vitlem otkrio je njegovo postojanje 1973, za vreme ustavne krize, dok je bio premijer. Čovek koji je namerio da modernizuje svoju zemlju, ukinuo White Australia policy (rasnu politiku koja je dopuštala jedino belim Evropljanima da imigriraju u Australiju), povukao vojnike iz Vijetnama, priznao Narodnu Republiku Kinu, otkriva da je Australija deo tajne mreže automatske razmene informacija s obaveštajnim službama Sjedinjenih Država, Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva i Novog Zelanda, prosto nazvane Five eyes (pet očiju ili FVEY). Tom prilikom saznaje i da je australijska baza za satelitsko nadgledanje Pajn Gep praktično pod kontrolom Centralne obaveštajne agencije (CIA)… koja je najverovatnije sprovela njegovo svrgnuće dve godine kasnije.

Ova špijunska mreža stvorena je posle Drugog svetskog rata: Vašington i London razmenjuju informacije u skladu sa sporazumom potpisanim već 1943, a koji zvanično stupa na snagu 1946. pod nazivom Sporazum o komunikaciji između obaveštajnih službi Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država (Ukusa). Sadržaj sporazuma, dugo u tajnosti, ide naruku američkom partneru. Dogovor predviđa da se sistemi za presretanje signala Nacionalne bezbednosne agencije (NSA) povežu direktno na sistem britanskih kolega – to jest na Državni komunikacioni štab (GCHQ). Kanada se pridružuje 1948, a Australija i Novi Zeland 1956. Namera im je bila, na samom početku hladnog rata, da nadziru Sovjetski Savez, ali i sve ostalo što bi moglo, makar izdaleka, da zaliči na komunizam: poput antiimperijalističkih ili antikapitalističkih pokreta u Aziji, Latinskoj Americi ili Africi. Posle pedesetih, ovih „petoro očiju“ otpočeli su sekundarnu saradnju, doduše bez automatske razmene podataka, s Norveškom, Danskom i Zapadnom Nemačkom.

Sve do 2000-ih godina, mnogo posle njenog razotkrivanja u Australiji, postojanje ove mreže se retko kad javno priznaje. Britanska i američka vlada objavile su kompletan sadržaj sporazuma Ukusa tek 25. juna 2010, više od šezdeset godina posle njegovog potpisivanja: časopis Tajm je smatrao da je ovo najvažniji dokument iz perioda hladnog rata. Ovim tekstom, koji je učvrstio „poseban odnos“ između Vašingtona i Londona, predviđa se prioritetna razmena informacija dobijenih iz prikupljanja podataka u inostranstvu i njihove analize, kao i prikupljanje informacija o komunikacijskim operatorima, njihovom načinu rada, opremi i procedurama.

Novi Zeland protiv proširenja

Kraj hladnog rata ustupa mesto ekonomskom ratu: sistem za špijunažu Ešelon, razvijen tokom devedesetih kao čist produkt sporazuma Ukusa, korišćen je isključivo protiv nevojnih ciljeva: vlada, organizacija, preduzeća i pojedinaca. Ešelon omogućava da se povežu sistemi za prisluškivanje, tačnije, prijemne stanice satelitskih mreža, i da tako obaveštajne službe razmene cele „rečnike“ ključnih reči i adresa u vezi s njihovim trenutnim zanimanjima. Zahvaljujući ovakvom sistemu, zemlje su mogle da zaobiđu zakone svojih država koji su zabranjivali agencijama da prisluškuju sopstvene građane. Džejms Vulzli, bivši direktor CIA, pravdao je špijuniranje „evropskih prijatelja“ time da su se tako štitila američka preduzeća, žrtve endemske korupcije „u zemljama gde se mito odbija od poreza“.

Posle atentata u Njujorku i Vašingtonu 2001. i bujice zakona o bezbednosti usvojenih u Evropi i Americi, američke tajne službe i njihovi saveznici proširili su svoje obaveštajno sito na svetski nivo. Kad je Edvard Snouden, bivši agent CIA zaposlen u NSA, godine 2013. objavio dokumenta CIA, stekli smo uvid u obim prikupljanja informacija, koje uključuju i lične podatke, a sve to zahvaljujući tome što se na prijemnim stanicama Ujedinjenog Kraljevstva presreću masivni blokovi podataka koji se prenose putem satelita ili podmorskih kablova. U isto vreme, zahvaljujući programu Prizma, vodeće američke obaveštajne službe obezbedile su sebi direktan pristup serverima devet glavnih provajdera informatičkih usluga sa sedištem u Sjedinjenim Državama: Majkrosoft, Epl, Jahu, Gugl, Fejsbuk, AOL, Paltok, Skajp i Jutjub.

Savez FVEY nema ni adrese, ni sedišta, ni zaposlenih. Njegovo neformalno i tajanstveno funkcionisanje liči na rodbinski dogovor o automatskoj razmeni podataka zasnovan na decenijama uzajamnog poverenja između tajnih službi nekoliko zemalja koje međusobno povezuju istorija, jezik, vrednosti i geopolitički interesi i koje pristaju da zavise od starijeg britanskog rođaka, a pre svega od američkog zaštitnika. Ovakva razmena je bez premca, kakva ne postoji čak ni među zemljama Severnoatlantskog saveza (NATO). (…)

Obim celog teksta : 2 219 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

Filip Lejmari

PREVOD: Jelena Nikolić

Podeli ovaj tekst