„Ako Putin napadne Ukrajinu, želim da zna da će mu, u roku od pet minuta, biti teško da kupi sok iz automata“, rekao je novinarima izabrani demokrata Set Molton u poseti Kijevu krajem decembra 2021. godine. Početkom januara, članovi njegove stranke podneli su predlog zakona kojim su predviđene „preventivne sankcije“ — neuobičajen koncept u međunarodnim odnosima budući da predstavlja odgovor na hipotetičku situaciju.
Dokument obećava da će, „u slučaju eskalacije“, glavnim ruskim bankama zabraniti korišćenje dolara i finansijskih poruka Swift (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication, ili Udruženje za međunarodne, međubankarske finansijske telekomunikacije), kroz koje prolazi većina međubankarskih transakcija širom sveta. Pored toga, Rusiji se preti embargom na visoke tehnologije i sprečavanjem puštanja u rad gasovoda Severni tok 2. Ove pretnje ipak nisu bile dovoljne da odvrate Vladimira Putina. Dan nakon što je Kremlj priznao nezavisnost otcepljenih republika Donbasa, najave novih sankcija pljuštale su u zapadnom taboru u pokušaju da se Moskva natera na povlačenje iz rata.
Sjedinjene Države sigurno nisu izmislile upotrebu ekonomskog pritiska da bi naterale protivnika da popusti. Istorija međunarodnih odnosa puna je takvih pritisaka. Setite se, na primer, kontinentalne blokade koju je Napoleon uveo Engleskoj 1806. godine ili one koju je predsednik Abraham Linkoln dekretom nametnuo južnim državama, tokom građanskog rata (1861—1865). Ove mere su poslužile kao uvod u sukob i uglavnom se nastavile i nakon njegovog izbijanja. Međutim, početkom 20. veka, američki predsednik Vudro Vilson, svestan ekonomske moći svoje zemlje, uvideo je da ovakav postupak može da zameni rat.
„Ko posegne za ovom ekonomskom merom — pacifističkom, mirnom i fatalnom — neće morati da pribegava sili. To nije tako strašna mera. Ne žrtvuje nijedan život van zemlje izložene bojkotu, ali ovoj zemlji nameće pritisak kojem, po mom mišljenju, nijedna moderna nacija ne može da se odupre“, najavio je on još tokom pregovora o Versajskom ugovoru, 1919. godine.
U to doba, u cilju kontrolisanja međunarodnih odnosa, stvorena je stalna organizacija, Društvo naroda (DN), koja je i sama dobila moć da uvodi sankcije kako bi sprečila da sporovi između zemalja prerastu u rat. Napadi nacističke Nemačke, Japana i Italije sasekli su ovaj projekat u korenu. Ova ideja se ponovo pojavljuje u Povelji Organizacije ujedinjenih nacija (UN) 1945. godine, kojom se uspostavlja načelo mirnog rešavanja sporova između država i zabranjuje upotreba sile (član 2). U slučaju kada je mir ugrožen ili narušen, poverava se posebnom telu, Savetu bezbednosti (i isključivo njemu), nadležnost da usvoji sankcije kako bi se zaustavile nevolje. Tako, član 41 Povelje utvrđuje listu koja uključuje (ali nije ograničena na to) sledeće restrikcije: „potpuni ili delimični prekid ekonomskih odnosa i železničkih, pomorskih, vazdušnih, poštanskih, telegrafskih, radioelektričnih i drugih sredstava komunikacije, kao i prekid diplomatskih odnosa.“ Raspon se s vremenom širi: ekonomske (trgovinske ili finansijske), vojne (embargo na oružje), diplomatske, kulturne i sportske sankcije. Time se izražava volja UN da regulišu praksu za kojom velike sile neizbežno posežu više od ostalih zemalja.
Ali se rivalstvo između blokova odvija mimo pravila UN. Još 1950. godine Sjedinjene Države su se zalagale za stvaranje „Koordinacionog komiteta za multilateralnu kontrolu izvoza“, nezvanične organizacije smeštene u američkoj ambasadi u Parizu, čija je svrha bila da ometa izvoz proizvoda, kao i vojnih i civilnih tehnologija, u zemlje komunističkog sveta. Gušenje neprijatelja još uvek predstavlja deo američkog arsenala protiv Kube (od 1962), Vijetnama (1975—1994, osim embarga na oružje suspendovanog tek 2016), pa čak i Severne Koreje (od 1950). U to vreme su i arapske zemlje izvoznice nafte zatvorile kapije za Izrael i njegove saveznike. Usvajanje multilateralnih sankcija od strane Saveta bezbednosti svodi se na amblematične slučajeve: embargo na oružje protiv rasističkog režima u Južnoj Africi 1963. godine (potvrđen 1977), a zatim i protiv jednostranog belačkog proglašenja nezavisnosti u Južnoj Rodeziji (današnjem Zimbabveu) 1965. godine.
Nestanak Sovjetskog Saveza 1991. godine pokrenuo je takozvanu „deceniju sankcija“, tokom koje je Savet bezbednosti usvojio čak trinaest režima restriktivnih mera, uključujući embargo protiv Iraka zbog aneksije Kuvajta 1990. godine, čime je flagrantno prekršeno međunarodno pravo, ali i protiv Libije sa Muamerom Gadafijem na čelu, 1993. godine, zbog njene umešanosti u dva vazdušna napada (iznad Lokerbija u Škotskoj 1988. i u Nigeru 1989. godine). Ova mera je proizvela očekivane efekte: Tripoli je priznao odgovornost (1999), odrekao se svog programa proizvodnje naoružanja za masovno uništenje \(2003) i pristao da sarađuje u međunarodnim istragama. Uticaj Sjedinjenih Država na Savet bezbednosti je tada preovlađivao. Ali su SAD 1990-ih pokrenule mašineriju prinude, kojoj same ne podležu. Između 1918. i 1998. godine, američka vlada je ograničila trgovinu sa sankcionisanim državama 115 puta, od toga 64 puta tokom 1990-ih, uglavnom jednostrano. Pod američkim sankcijama je 1997. godine živela polovina svetske populacije \.
Nejasan pravni okvir
Naročito ozbiljan embargo — trgovinski, finansijski i vojni — uveden Iraku 6. avgusta 1990. godine označio je prekretnicu. Produžen deset godina nakon Prvog zalivskog rata, i odobren od Saveta bezbednosti, embargo je uništio privredu zemlje, ojačao režim, koji je profitirao od krijumčarenja uprkos sankcijama, i izazvao nestašicu hrane i lekova. Tada je, prema podacima Dečjeg fonda Ujedinjenih nacija, 500.000 dece izgubilo život. Ali je 1996. godine Madlen Olbrajt, tadašnja ambasadorka Sjedinjenih Država u Ujedinjenim nacijama, procenila da je „vredelo platiti tu cenu“. Podsekretar UN i koordinator humanitarnih operacija u Iraku, Denis Halidej podneo je ostavku 1998. godine kako bi osudio „uništenje čitavog jednog društva“. Dok je i sam Nelson Mandela pozdravio embargo protiv aparthejda kao nužno zlo, nakon iračkog slučaja pojavljuju se glasovi koji kritikuju embargo kao takav zato što slepo pogađa čitavo stanovništvo, a da pritom ne smeta nužno i njegovim vođama. Takođe, razbija ideju da su ekonomske sankcije uvek manje pogubne od slanja trupa.
Ove kritike dovode do porasta nove kategorije takozvanih „ciljanih“ ili „inteligentnih“ sankcija, za razliku od opšteg embarga koji se smatra nepravednim ili „slepim“. One, na primer, ciljaju na određene kategorije proizvoda — naftu, dijamante, drvo, oružje — isključujući osnovne potrepštine (za ishranu ili zdravlje). Pored toga, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija, kao i države u svojim bilateralnim odnosima, ukazuju na organizacije i privatne osobe koje su odgovorne za međunarodne nemire ili zločine. Hunti u Sijera Leoneu i liderima Nacionalne unije za potpunu nezavisnost Angole \(Unita), ali i njima bliskim osobama, zamrznuta je imovina u inostranstvu i zabranjen ulazak u pojedine zemlje 1998. godine. U početku izuzetne, ove pojedinačne mere postale su široko rasprostranjene nakon 11. septembra 2001. godine, u vreme potere za vođama Al Kaide i borbe protiv finansiranja terorizma. Budući da je konsenzus između pet stalnih članica Saveta bezbednosti lakše postići kada je reč o Africi, taj kontinent je najviše pogođen (Sudan, Kenija, Somalija, Demokratska Republika Kongo, itd.) ovim multilateralnim pojedinačnim merama usmerenim protiv šefova država, ministara, vojnika, šefova obaveštajnih i policijskih službi, ratnih vođa i trgovaca ljudima.
Pravni okvir ostaje nejasan: pojedinci se kažnjavaju bez suđenja i bez ikakve realne mogućnosti žalbe. Njihov bliski ili porodični krug takođe se može naći na crnoj listi. Nesrećni slučajevi istovetnih imena izlažu ljude dugotrajnoj zabuni. Potrebu za pravnim garancijama uočava i Sud (…)