Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

DIPLOMATSKE ČARKE KAO NASTAVAK NATEZANJA OKO ZAJEDNIČKE PROŠLOSTI

Krize i popuštanja između Alžira i Pariza

Nekoliko meseci uoči obeležavanja šezdesetogodišnjice Sporazuma iz Evijana, diplomatski odnosi između Pariza i Alžira bili su sve napetiji. Ako pitanje sećanja na zajedničku prošlost i daje povoda polemikama, preuređenje alžirske vlade koje je u toku zbunjuje francuske vlasti. Prvi put od sedamdesetih godina, privreda i bezbednost, dve oblasti u koje se uobičajeno ne dira, neposredno su pogođene

Prolazna svađa ili trajno pogoršanje diplomatskih odnosa? U kontekstu već zategnutih bilateralnih odnosa, Alžir je 2. oktobra najavio opoziv svog ambasadora iz Pariza „zbog savetovanja“ i da ne prihvata „neodgovorne reči“ Emanuela Makrona, onako kako ih je preneo dnevni list Le Monde. Dočekujući u Jelisejskoj palati 30. septembra osamnaest mladih ljudi, potomaka učesnika Alžirskog rata za nezavisnost (1954—1962), francuski predsednik je zapravo potvrdio da se ta država izgradila na „kapitalu sećanja“ koji je podržavao „političko-vojni sistem“ koji je izmenio istoriju i širio „govor koji počiva na mržnji Francuske“. Makron se takođe zapitao o postojanju „alžirske nacije pre francuske kolonizacije“, što je ozlojedilo većinu Alžiraca, uključujući i protivnike vlasti. Osim opoziva ambasadora, Alžir je naredio zatvaranje svog vazdušnog prostora francuskim vojnim avionima koji intervenišu u Maliju u okviru operacije „Barhan“.

Krize između ove dve države nisu novina. Jednu od njih, možda i najozbiljniju, izazvala je nacionalizacija nafte i gasa u februaru 1971. godine, o kojoj je odlučio predsednik Huari Bumedijen. Nakon toga usledilo je nekoliko godina diplomatskog odmeravanja snaga: Pariz je odlučio da uzvrati — naročito obustavom uvoza alžirskog vina u Francusku — dok je Alžir bivšoj kolonijalnoj sili, koju je, između ostalog, optužio da je pasivna prema talasu ubistava i rasističkog nasilja prema imigrantima, uputio govore pune žestine. Istorijsko putovanje Valerija Žiskara d’Estena u Alžir u aprilu 1975. godine, budući da je bilo prvo te vrste od sticanja nezavisnosti, nije ništa promenilo i trebalo je sačekati maj 1981. godine i izbor Fransoa Miterana da bi se odnosi dveju zemalja poboljšali.

Predstava na dve pozornice

No napetosti u odnosima stalno iskrsavaju. Budući da su im čest povod opaske na unutrašnju politiku, oni uvek dovode do diplomatske krize. Varnica najčešće kreće iz Francuske. Može se odnositi na kolonijalnu prošlost, kao u februaru 2005, kada su poslanici i ministri desnice predstavili nacrt Zakona o sećanju koji priznaje „pozitivnu ulogu francuskog prisustva u prekomorskim zemljama, naročito u Severnoj Africi“. Za tim su usledili meseci rasprava; alžirske uticajne ličnosti, članovi „revolucionarne porodice“ — uključujući i veterane rata za nezavisnost —, zahtevali su od Francuske da se zvanično izvini za sto trideset i dve godine kolonizacije njihove zemlje. Deset godina ranije, 22. oktobra 1995, predsednik Lijamin Zerual odlučio je da otkaže odavno planirani susret sa Žakom Širakom povodom proslave obeležavanja pedesetogodišnjice Ujedinjenih nacija u Njujorku, pozivajući se na „napad na dostojanstvo i suverenitet alžirskog naroda“. Razlog ovom napadu besa je izjava francuskog predsednika da želi da od svog alžirskog sagovornika dobije obećanje o „brzoj organizaciji slobodnih i demokratskih parlamentarnih izbora“ kako bi se ubrzao povratak građanskog mira u zemlji pogođenoj porastom nasilja, nakon poništavanja glasanja u decembru 1991. godine, koje je odnelo desetine hiljada života.

Tu i tamo svađa može sasvim neočekivano da iskrsne. U decembru 2013. godine, bilateralni odnosi su stabilni — jedanaest meseci ranije, Alžir je čak dao saglasnost francuskim vazdušnim snagama da mogu da koriste njegov vazdušni prostor za intervenciju u Maliju, što se dogodilo prvi put. No šala Fransoa Olanda kvari atmosferu. Pred Predstavničkim većem jevrejskih ustanova Francuske (CRIF) predsednik je izjavio da se njegov ministar unutrašnjih poslova Manuel Vals vratio „živ i zdrav“ sa zvaničnog putovanja u Alžir, pre no što je dodao: „Već i to je uspeh.“ Alžirske vlasti ovu dosetku doživljavaju kao kritiku na račun bezbednosne situacije u njihovoj zemlji koja je prelila čašu. Alžirski ministar spoljnih poslova Ramtan Lamamra smatra da je „upadica za žaljenje“, dok alžirska štampa i internet korisnici besne. Da bi ugasio požar, Oland se izvinio.

Dešava se, takođe, da su te čarke deo dogovora. Kao što nam je ispričao jedan svedok, koji je neposredno prisustvovao događaju, predsednik Širak je početkom 2002. godine obavestio svog sagovornika Abdelaziza Butefliku da će se tokom kampanje za predsedničke izbore u aprilu verovatno održati govori naklonjeni kolonijalnoj prošlosti ali da Alžir zbog njih ne treba da se uvredi. Buteflika je tad obećao da će imati razumevanja, ali i upozorio da će zauzvrat alžirski zvaničnici, da bi udovoljili javnom mnjenju koje je uvek osetljivo oko tih pitanja, morati s nipodaštavanjem da govore o bivšoj kolonijalnoj sili.

Danas, i ne računajući Makronov ispad, uzajamne optužbe ne izostaju i (…)

Obim celog teksta : 2 316 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

Akram Belkaid

PREVOD: Milina Janković

Podeli ovaj tekst