Iz ugla međunarodnog prava, situacija je jasna: Rusija nelegalno okupira teritorije svog ukrajinskog suseda, baš kao što Izrael nelegalno okupira teritorije svog palestinskog suseda, što su Ujedinjene nacije u više navrata osudile. Obe ove okupacije trebalo bi da su izazvale istovetne osude Zapada, koji zagovara ideju „reda utemeljenog u propisima“ (rules-based order). Ipak, ništa od toga. U jednom slučaju, Sjedinjene Države i Evropska unija stoje uz napadnutu zemlju; u drugom, uz agresora.
Već u prvim danima rata, Stari kontinent otvorio je svoje kapije milionima ukrajinskih izbeglica, što je gostoprimstvo kakvo bi izbeglice iz Iraka, Sirije, ili Avganistana mogle samo da priželjkuju. „Ukrajinci su nam slični“, pravdao je to jedan britanski novinar. „Oni gledaju Netfliks, imaju Instagram naloge, glasaju na slobodnim izborima i čitaju necenzurisanu štampu.“ Niko sličnu dobrodošlicu ne predlaže za stotine hiljada stanovnika Gaze. Nakon četrdeset i četiri dana izraelskog bombardovanja, francuski predsednik Emanuel Makron jedva je pristao da primi pedesetoro palestinske ranjene dece, „ako to bude svrsishodno i neophodno“.
Vašington i Brisel su na rusku invaziju odgovorili uvođenjem strogih sankcija protiv Moskve (embargo na naftu, trgovinska i bankarska ograničenja, zamrzavanje imovine oligarha, zabrana emitovanja Raša tudej u Evropi...). Pozivi na bojkot bili su usmereni protiv sportista, muzičara, filmskih stvaralaca, pisaca. U slučaju Izraela, nije preduzeto ništa slično. Pokret Bojkot, dezinvestiranje, sankcije (BDS), pokrenut 2005. godine, uzalud zagovara usvajanje mera odmazde protiv Tel Aviva. Ovaj pokret, redovno na meti optužbi za antisemitizam, zabranjen je u Nemačkoj i u tridesetak američkih država. U Francuskoj je predmet sudskog progona, dok Kanada zabranjuje njegovo promovisanje.
Ovaj niz asimetrija ide još dalje. Dok Zapad isporučuje oružje okupiranim Ukrajincima, izraelskom okupatoru ga prodaje, dok istovremeno (…)