
„Graditi Evropu znači graditi mir.” Ovu rečenicu izgovorio je Žan Mone u govoru 17. maja 1953. godine. Njegovu ideju podržao je Nobelov komitet za mir koji 2012. godine dodeljuje svoje prestižno priznanje Evropskoj uniji zbog toga što je, svojim stabilnim institucijama i jedinstvenom valutom, „doprinela tokom šezdeset godina napretku mira i pomirenja, demokratije i ljudskih prava u Evropi.” Izgleda kao da su ova dva pojma na neki očigledan način povezana (i štaviše, da se između njih može staviti znak jednakosti, da je Evropa = mir). Ipak, istorijski gledano, evropska ideja je bila predmet veoma različitih tumačenja. Dok su Emanuel Kant i Viktor Igo razmišljali o uslovima za postizanje večnog mira među evropskim narodima, visoki funkcioneri Trećeg rajha sanjali su o velikoj Evropi pod nemačkom dominacijom. Vafen-SS je tvrdio da štiti Evropu od boljševizma, dok je Legija francuskih dobrovoljaca protiv boljševizma (LVF) s ponosom objavljivala: „Pod zastavom koja vijori, LVF se bori za Evropu.”
Ujedinjavanje Evrope, koje je započelo nakon užasa Drugog svetskog rata, svakako je imalo za cilj da okonča godine ratovanja. Međutim, pre svega je predstavljalo sredstvo za obnovu slobodne trgovine, osmišljeno u trenutku kada su zapadnoevropske zemlje, zajedno sa SAD-om, formirale vojni i diplomatski savez protiv Sovjetskog Saveza: Severnoatlantski savez (NATO), koji je zvanično osnovan u aprilu 1949. godine. Kao proizvod Hladnog rata i Maršalovog plana, iz 1947. godine, Zapadna Evropa je odmah odbacila geopolitičku neutralnost i prihvatila Monteskijeov stav da mir i „ugodna trgovina” („douce commerce” je Monteskijeov izraz za trgovinu koja u uslovima mira povezuje ljude i narode, prim.prev) idu ruku pod ruku. Mone, koga je Šarl de Gol sarkastično nazivao njenim „inspiratorom”, izneo je ideju (koja je delimično podstaknuta od strane Vašingtona) da bi neutralizacija nemačke industrije čelika mogla razoružati večitog neprijatelja. (…)