Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

Poreklo i dvostruki standardi „prava na intervenciju“

JPEG - 136.8 kio
@Philippe Alcoy

Godine 2011. Ujedinjene nacije odobravaju upotrebu sile najpre u Libiji, a zatim u Obali Slonovače, koje su tada bile zahvaćene građanskim ratovima. Ove odluke zasnivaju se na principu „odgovornosti da se zaštiti“ (R2P), usvojenom 2005. godine, koji predviđa zaštitu stanovništva od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovečnosti. Alat za odbranu temeljnih prava ili pak izgovor za jednostranu intervenciju, princip R2P i dalje ostaje predmet osporavanja.

Dao sam naređenje da se preduzmu neophodne mere kako bi se sprečila upotreba teškog naoružanja protiv civila“, izjavio je generalni sekretar UN Ban Ki Mun 4. aprila 2011. Nekoliko sati kasnije, u Abidžanu, borbeni helikopteri UN i francuske misije „Licorne“ priključuju se ofanzivi snaga Alasana Dramana Uatare protiv odlazećeg predsednika Lorana Gbagboa.

U hodnicima sedišta UN u Njujorku ova odluka izaziva nelagodnost. Iako je rezolucija 1975 Saveta bezbednosti, na kojoj se zasniva, usvojena jednoglasno 30. marta 2011, pojedini službenici izražavaju sumnju da generalni sekretar ima ovlašćenja da izda takvo „naređenje“ (što bi bila isključiva nadležnost Saveta bezbednosti), i ukazuju na nejasnoću izraza „neophodne mere“. Velika sloboda koju imaju akteri koji deluju u ime organizacije izaziva bojazan od zloupotreba. „Nije u duhu UN da vodi ozbiljne vojne operacije ili da zauzima stranu u građanskom ratu. Libija, pa zatim Obala Slonovače – to postaje previše“, poverava se jedan zvaničnik pod uslovom anonimnosti. Drugi dodaje: „Ne bi trebalo da upotreba rata postane nešto uobičajeno.“

U zgarištu Drugog svetskog rata, 1945. godine, osnivači UN su mir postavili kao vrhunsku vrednost. Povelja UN zato zabranjuje „upotrebu sile ili pretnju silom“ u međunarodnim odnosima (član 2, stav 4). Ona takođe potvrđuje princip neintervencije u unutrašnje stvari suverenih država (član 7, stav 1). Cilj ove zabrane bio je očuvanje međunarodne stabilnosti. Naime, velike sile su u prošlosti naveliko intervenisale u druge zemlje pod raznim izgovorima – zaštita svojih državljana, naplata dugova, suprotstavljanje navodnoj hegemoniji suseda, zaštita trgovinskih interesa – pri čemu su činile razna zverstva.

Kako podseća belgijski pravnik Olivije Korten, „princip neintervencije je rezultat istorijske borbe koju su dobile (…)

Obim celog teksta : 1 152 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

An-Sesil Rober

Podeli ovaj tekst