Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

RETORIKA PORICANJA NAKON UNIŠTENJA JEDNOG NARODA

Turska i dalje poriče genocid nad Jermenima

Masovna ubistva relativno je lako sprovesti kada ih organizuje moćna država, ali je mnogo teže javno preuzeti odgovornost za genocid. Zato sledi druga faza nasilja: umanjivanje zločina, njihovo prikrivanje i nanovo pisanje istorije. Primer genocida nad Jermenima iz 1915–1916. godine, koji vlasti u Turskoj i dalje osporavaju, jasno pokazuje obrasce, argumente i političke tehnike na kojima počiva takvo poricanje.

JPEG - 374.4 kio
@wikipedia

Zašto Izrael ne priznaje genocid nad Jermenima?, upitao je u avgustu 2025. voditelj podkasta Patrik Bet-Dejvid Benjamina Netanjahua. „Ja ga priznajem. Evo, priznato je“, odgovorio je sagovornik. Da bi takvo priznanje imalo zvanični karakter, moralo bi da bude potvrđeno glasanjem u Knesetu, izraelskom parlamentu. Ipak, ovom izjavom Netanjahu je postao prvi izraelski premijer koji je javno priznao genocid nad Jermenima.

Zašto je do toga došlo tek sada, više od jednog veka nakon događaja? S obzirom na istoriju Izraela, takvo priznanje moglo je da usledi mnogo ranije, primećuje Bet-Dejvid. Međutim, Tel Aviv je tradicionalno održavao dobre odnose s Ankarom, koja je još 1949. godine postala prva prestonica jedne većinski muslimanske zemlje koja je priznala novu izraelsku državu. Ćutanje o jermenskom genocidu bilo je, dakle, način da se ti odnosi ne naruše.

Prećutkivanjem genocida nad Jermenima, Izrael je nastojao da potvrdi „jedinstvenost“ Holokausta. „Odbacujemo pokušaje da se uspostavi sličnost između Holokausta i onoga što turskim zložinima tvrde Jermeni“, izjavio je Šimon Peres, tadašnji ministar spoljnih poslova, tokom posete Turskoj 2001. godine. „Ništa uporedivo sa Holokaustom se nije dogodilo. Ono što su Jermeni pretrpeli jeste tragedija, ali ne i genocid.“ U toj perspektivi, poređenje istrebljenja Jevreja s drugim genocidima značilo bi njegovo „relativizovanje“, a time i slabljenje njegove uloge u legitimizaciji cionističkog projekta.

Odnosi između Izraela i Turske danas su, međutim, u otvorenom pogoršanju. Izrael sam čini genocid u Gazi, što je kao takvo javno označio turski predsednik Redžep Tajip Erdogan.

Netanjahuova izjava predstavlja odgovor na tu optužbu. Izraelski premijer u svoju odbranu uvodi razliku između genocida i, kako tvrdi, puke „ratne operacije“ koju vodi protiv Hamasa. Priznavanjem uništenja Jermena on, paradoksalno, nastoji da umanji sopstvene zločine.

Poricanje genocida iz 1915–1916. godine ima jednu posebnost: ono proizlazi iz državne politike. „Ubice sećanja“ — izraz istoričara Pjera Vidal-Nakea — u ovom slučaju nisu marginalni pseudoistoričari ili neonacističke grupe, već moderna država koja raspolaže značajnim materijalnim i simboličkim resursima. Ankara je potrošila milione dolara kako bi širom sveta osporila „jermenske tvrdnje“ i suzbila napore da se genocid prizna, između ostalog i kroz intenzivan lobi prema američkim zakonodavcima.

Kako objasniti takvo poricanje? Genocid nad Jermenima predstavlja zločin utemeljenja moderne Turske. Prelazak iz Osmanskog carstva u tursku nacionalnu državu podrazumevao je izgradnju turskog identiteta koji je iz nacionalnog korpusa isključio manjine, naročito hrišćanske. Kao što je pokazao sociolog Majkl Man, genocidi nisu izraz nekog drevnog varvarstva: oni se često odvijaju u okviru procesa izgradnje modernih država. To je „mračna strana demokratija“, koje se u trenucima svog nastanka često teško mire s jezičkim ili verskim pluralizmom. Tako Izrael može istovremeno da se predstavlja kao demokratija za svoje jevrejske građane i da se, još od osnivanja države, periodično upušta u etničko čišćenje Palestinaca. Strah od punog građanstva — i pristupa resursima koje ono podrazumeva — za grupe koje ne pripadaju dominantnoj „etno-nacionalnoj“ zajednici, hrani nasilje usmereno protiv njih.

Priznanje genocida nad Jermenima od strane Turske podrazumevalo bi teritorijalne i finansijske reparacije. Genocid uvek uključuje i transfer pokretne i nepokretne imovine u korist onih koji ga počine. Tako se, na primer, čuveni park Gezi, u istanbulskom kvartu Taksim — protiv čijeg je uništavanja 2013. godine izbila masovna mobilizacija — nalazi na prostoru nekadašnje jermenske crkve i groblja. Nadgrobni spomenici poslužili su kao građevinski materijal. Ova pljačka velikih razmera, ključna za izgradnju moderne Turske, postala bi predmet zahteva za reparacije u slučaju zvaničnog priznanja genocida.

Sumnja je naša roba

Da bi to predupredila, Turska je razvila čitav arsenal negacionističkih tehnika: zabranu ili strogu kontrolu pristupa arhivama, naročito zemljišnim knjigama koje (…)

Obim celog teksta : 1 944 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

Razmig Kučejan

je profesor sociologije na Univerzitetu Pariz-Site.

Podeli ovaj tekst