Pretplata Donacije
sr | fr | en | +
Accéder au menu

POSLE CIONIZMA, KA TEOKRATIJI?

Država Judeja protiv Izraela

Izraelci će 27. oktobra izaći na izbore za novi saziv parlamenta. Ipak, ulog prevazilazi pitanje političke budućnosti dosadašnjeg premijera Benjamina Netanjahua: glasanje će pokazati da li će se nastaviti uspon religioznog cionizma. Taj pokret, koji zagovara aneksiju palestinskih teritorija, dodatno produbljuje već krajnju polarizaciju izraelskog društva

JPEG - 383.9 kio
@levimeirclancy

Za ostvarenje cionističkog projekta bile su potrebne decenije pre nego što je Izrael uopšte nastao. Današnja situacija zato nameće pitanje budućnosti te države, makar u njenom sadašnjem obliku. Ne da bismo sejalli strah ili proricali budućnost. Eventualni slom ne bi se dogodio preko noći. Ali temelje već nagriza duboka pukotina: uspon onoga što bi se moglo nazvati Državom Judejom, nasuprot Državi Izrael. Reč je o nezaustavljivom jačanju pokreta koji spaja religiozni cionizam i ortodoksni judaizam, a njegovi pristalice žele teokratsku državu. Njihov radikalni projekat „Velikog Izraela”, koji bi obuhvatio čitavu istorijsku Palestinu, oblikuje rasistički i suprematistički oblik cionizma. Ako bi ta politička snaga postala hegemonijska, položaj Palestinaca dodatno bi se pogoršao. Ali cenu bi platili i jevrejski građani koji žele da žive u liberalnoj, demokratskoj i pluralističkoj državi.

U ideološkom središtu Države Judeje nalaze se religiozni naseljenici sa Zapadne obale, među kojima su mnogi učenici rabina Kuka, oca i sina. Otac, Avraham Isak Kuk (1865–1935), rođen u Letoniji, tada delu Ruskog carstva, utemeljio je religiozni cionizam. Kada je 1904. stigao u Palestinu, postao je rabinski predvodnik osporavanja dotadašnjeg ortodoksnog jevrejskog stava prema cionizmu, prema kojem je reč o sekularnom pokušaju mešanja u Božju volju koji verujući Jevreji ne bi smeli da podrže. Kuk je oko sebe okupio deo ortodoksne zajednice. Njegovo najvažnije nasleđe za taj pokret bio je obrazovni centar Merkaz HaRav, „Rabinski centar”, kolevka najekstremnijeg oblika cionizma, u kojem se mešaju mesijanske ideje, otvoreni rasizam prema Palestincima i prezir prema reformskom i sekularnom judaizmu.

Sin, Cvi Jehuda Kuk (1891–1982), postao je duhovni otac mesijanskog pokreta Guš Emunim. Posle pobede nad arapskim vojskama 1967. godine, taj „Blok vernika”, osnovan 1974, radio je na judaizaciji okupirane Zapadne obale i Pojasa Gaze. Iz godine u godinu pomerao se sa margine izraelskog političkog sistema ka njegovom središtu. Kukov sin celog života je branio kolonizaciju kao versku obavezu, koja treba da ubrza iskupljenje jevrejskog naroda. Njegov glas je, doduše, delimično ostajao u senci činjenice da je i Laburistička partija, koja je bila na vlasti od 1967. do 1977, i sama bila sklona judaizaciji, naročito u ruralnim palestinskim oblastima sa manjom gustinom stanovništva. Ali Kukovi učenici time nisu bili zadovoljni. Želeli su da se nasele i u biblijskim gradovima Zapadne obale, u kojima je tada živelo brojno palestinsko stanovništvo.

Cena koju treba platiti

Državna politika je na kraju spojila te dve grane projekta preuzimanja Zapadne obale, prvu zasnovanu na bezbednosnim razlozima, drugu na religioznim težnjama Guš Emunima. To se dogodilo kada je 1977. na vlast došao Likud, sa Menahemom Beginom kao premijerom. Pod prvom desničarskom vladom u istoriji Izraela, Kukov sin postao je glavni ideolog Jevreja koji su kolonizovali velike delove Zapadne obale, podižući isturena naselja usred gusto naseljenih palestinskih područja. Ta agresivna kolonizacija trebalo je, iz njihove perspektive, da ubrza „dearabizaciju” Zapadne obale tako što će palestinskom stanovništvu otežati pristup osnovnim resursima poput zemlje, vode, pa čak i zaposlenja.

Pod budnim okom izraelske vojske, ako ne i uz njenu neposrednu pomoć, ta nemilosrdna strategija sprovodi se svakodnevno. Palestinci su izloženi neprekidnom uznemiravanju. Naseljenici ih ponekad ranjavaju, pa i ubijaju. Iako su izraelske vlade godinama formalno osuđivale nasilje i tvrdile da nisu upoznate s onim što se događa na terenu, vojne snage raspoređene na Zapadnoj obali podržavaju religiozne naseljenike koji umesto svojih političkih vođa stvaraju novu realnost: prošireni Izrael.

Iz njihove perspektive, ti napadi predstavljaju oblik odmazde, „cenu koju treba platiti” (tag meir) za (…)

Obim celog teksta : 1 910 reči.

Ovaj tekst je rezervisan za pretplatnike

Izaberite svoju formulu pretplate i kreirajte svoj profil
Pretplati se
Pretplaćeni ste? Konektujte se kako biste pristupili tekstovima online
Identifikujte se

Ilan Pape

je profesor istorije na Univerzitetu u Ekseteru. Tekst je prilagođen prema knjizi La Chute d’Israël. Pour la décolonisation et la coexistence, La Fabrique, Pariz, koja izlazi ovog oktobra.

Podeli ovaj tekst