U decembru 2025. antimigrantski kolektivi zatražili su da svi stranci bez regulisanog statusa napuste Južnu Afriku pre „krajnjeg roka” 30. juna 2026. Taj ultimatum, bez ikakvog zvaničnog pravnog uporišta, usledio je posle višemesečnih nasilnih protesta koji su izazvali veliku materijalnu štetu, primorali stotine hiljada ljudi na bekstvo i odneli najmanje četiri života. Trideseti jun je na kraju prošao bez većih incidenata, delom zahvaljujući 600 miliona randa, oko 32 miliona evra, koje je Ministarstvo policije izdvojilo za finansiranje kontrolnih operacija u svih devet provincija zemlje. Pokret March and March, predvodnik mobilizacije, potom je pomerio rok na 30. septembar, zahtevajući od kompanija da do tada prestanu da zapošljavaju ljude bez dokumenata.
Prema južnoafričkim vlastima, više od 80.000 stranaca bilo je obuhvaćeno postupcima povratka ili deportacije između 14. juna i 20. avgusta 2026. Drugi su se vratili o sopstvenom trošku. Tako je, prema procenama, u zemlje porekla otišlo skoro 115.000 Zimbabveanaca, 56.000 Malavijaca i hiljade Nigerijaca, Ganaca, Lesotoanaca i Mozambikanaca.
Tvrdeći da se protivi samo „ilegalnim” migracijama, nativistički pokret odbacuje optužbe za ksenofobiju i zahteva politiku koja bi prvenstvo davala prednostJužnoafrikancima. Međutim, brojna svedočenja govore o milicijama koje idu od vrata do vrata, napadaju strance, pljačkaju njihovu imovinu ili nasrću na radnje koje drže doseljenici. Pojedine grupe napadaju čak i sunarodnike koje smatraju „previše crnim”, kao i Južnoafrikanke koje nose hidžab. Takva zastrašivanja i nasilje pre spadaju u „afrofobiju”, jer su njihove glavne mete afrički stranci, a u manjoj meri i državljani zemalja Južne Azije, naročito ulični prodavci i mali trgovci u siromašnim četvrtima. Stotine hiljada evropskih doseljenika, koji uglavnom žive u imućnim naseljima, ostaju pošteđeni.
Organizatori pokreta optužuju vladu da bez kontrole dopušta priliv migranata iz susednih zemalja, za koje tvrde da Južnoafrikancima „kradu” poslove, podstiču rast kriminala, ne plaćaju poreze i preopterećuju bolnice i obrazovni sistem. Međutim, nema govora o bilo kakvoj migrantskoj „poplavi”. Prema poslednjem popisu, iz 2022, u zemlji je živelo 2,4 miliona imigranata svih statusa, odnosno 3,9 odsto ukupnog stanovništva. Njihov broj dostigao je vrhunac 2015, sa 3,2 miliona, ali od tada, prema Odeljenju Ujedinjenih nacija za ekonomska i socijalna pitanja, neprestano opada. Isti podaci pokazuju da gotovo 90 odsto migranata u Južnoj Africi dolazi iz četiri susedne zemlje: Zimbabvea (48,5 odsto), Mozambika (20 odsto), Lesota (10,9 odsto) i Malavija (9,5 odsto). Brojna istraživanja pritom pokazuju da imigracija koristi južnoafričkoj ekonomiji: stvara oko 9 odsto bruto domaćeg proizvoda, a svaki migrantski radnik u proseku doprinosi otvaranju dva radna mesta. Ljudi bez dokumenata čine svega 2,3 odsto zatvorske populacije. Konačno, prema Ministarstvu osnovnog obrazovanja, strani učenici predstavljaju samo 1,8 odsto ukupnog broja đaka u javnom školstvu.
Zgodna dimna zavesa
Spaza shops u gradskim naseljima, koje često vode stranci, imaju ključnu ulogu u lokalnoj ekonomiji. Te male neformalne prodavnice, rasute na gotovo svakom uglu u četvrtima koje su veliki trgovinski lanci dugo zanemarivali, održavaju lokalne zajednice, obezbeđuju gotovo tri miliona radnih mesta i čine više od 5 odsto BDP-a. Antimigrantski kolektivi, međutim, tvrde da te statistike obuhvataju samo regularnu imigraciju i zanemaruju svakodnevno iskustvo većine Južnoafrikanaca, koje bi, prema njihovom mišljenju, trebalo da ima istu težinu kao i zvanični podaci.
Ništa ne pokazuje da se većina Južnoafrikanaca poistovećuje sa pokretom koji pritom koristi nasilne metode. Ipak, odnos prema imigraciji poslednjih godina snažno se pogoršao. Godišnja istraživanja Human Sciences Research Councila (HSRC) beleže rastuće neprijateljstvo prema doseljenicima. Godine 2025. samo 15 odsto odraslog stanovništva podržavalo je prijem svih stranaca, dok se 42 odsto tome odlučno protivilo. Istovremeno, 85 odsto ispitanika želelo je da se prijem izbeglica ograniči ili potpuno ukine. Takvo zaoštravanje posebno je izraženo među radničkim slojevima i najsiromašnijim kategorijama, koje su najizloženije nezaposlenosti, društvenim nejednakostima i propadanju javnih službi, ali i najčešće svakodnevno (…)

