Više dela posvećeno je alžirskim godinama Albera Kamija i njihovom značaju: detinjstvu, pokrivenom u biografiji Kamijevog učitelja Luja Žermena ; formalnom obrazovanju koje je ilustrovano u Kamijevim reportažama o bedi Kabilije. i mladosti, u za nijansu starijem izdanju njegove prepiske sa prijateljima iz porodice Benisti.
Žermen je, posle Kamijeve majke, bio druga osoba kojoj se pisac zahvalio prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Učitelj, kog je Kami u Prvom čoveku opisao kao „majstora stare škole“ promenio je tok njegove sudbine ubedivši dečakovu babu da ga ne ispiše iz škole. Sam Žermen bio je sin učitelja, čistog Frankoalžirca iz jugoistočne oblasti Saida. Smatrao je svojom svetom dužnošću da se stara o Kamiju kao siročetu čiji je otac bio poginuo u Velikom ratu. U trenutku najveće slave, Žermen mu je rekao: „U svakom slučaju, i bez obzira na gospon Nobela, ti si još uvek moj Maleni“… Kao pristalica alžirske nezavisnosti, Žermen je ostao u gradu Alžiru sve do svoje smrti 1964. godine. Iako se učitelj, kako nas njegov biograf obaveštava, sa svojim duhovnim sinom slagao oko mnogih pitanja, razilazili su se oko teme budućnosti kolonije.
Prepiska sa prijateljima iz porodice Benisti (1934-1958) – nekih pedesetak pisama koja su u periodu od skoro četvrt veka od Kamija dobili braća Benisti i njihove supruge – baca nas u „turbulentne godine“ obrazovanja i sumnji u životu budućeg pisca Stranca, uz neverovatno bogatstvo informacija izneseno u stilu trezvene elegancije koji pretvara stvarnost u gotovo književnu fikciju. Beda Kabilije sastoji se od jedanaest reportaža objavljenih u junu 1939. godine u časopisu Alger républicain, sada sakupljenih i ponovo objavljenih u integralnoj formi, sa sve originalnim fotografijama. Njihov autor u tom trenutku imao je 26 godina, a dve godine ranije napustio je Komunističku partiju. Kami je pokušao da sastavi „put gladi“ naroda koji je živeo na lišću i korenju, i (...)
